Podvinjka Ljubica Barabaš ima narodnu nošnju staru više od 150 godina!

U škripavim ormarima i škrinjama naših baka u slavonskim selima sigurno ima još puno skrivenog starog narodnoga ruha, neprocjenjive vrijednosti, što ih one ljubomorno, generacijama, čuvaju od zuba vremena i svakoga zaborava. Ali, povremeno i izvuku na svjetlo dana, prozrače i pokažu svijetu. Tako je i Ljubica Barabaš, snaša iz Podvinja, nama otkrila svoju svečanu slavonsku žensku narodnu nošnju, staru više od 150 godina!

Zasigurno je Ljubicina nošnja jedna od najstarijih sačuvanih u ovome dijelu Slavonije, a ona ju je, kaže, naslijedila od svoje bake.
„Ovo je nošnja moje bake, stara je više od 150 godina. Svečana je to nošnja, koja se nosila u crkvu ili na svadbu, a karakteristična je za područje odvoračkih sela, i sela u okolici Broda podno Dilja, znači za podvinjski kraj. Izrađena je ručno, populinska suknja i fertun su od materijala koji se danas više nigdje ne može pronaći. Rukavi su od tkane gugine svile, a kalut je ručno krpan sa svilenim nitima, krilca su ručno šlingana, kao i podvezala i marama za glavu. Sve je rađeno bez mašine i jako je staro. I dukati su pravi, izvorni, na nogama stare sandale, koje su se nosile u ono doba“, opisala nam je snaša Ljubica svoju prekrasnu staru nošnju.

Dosta ju je, kaže, teško održavati. Materijal od kojega je rađena je dosta slab i podložan prorjeđivanju pa je već imala nekoliko sitnih popravaka, ali donji dio suknje je obrubljen posebnim resicama tako da se ne može oporiti. Ipak, uz redovito prozračivanje i pažljivo pregledavanje, može ovakva nošnja 'živjeti' još sto godina.

„Moja baka je nosila ovu nošnju. No, ne znam od koga i kada ju je ona dobila, ali su mi kazali da je nošnja izrađena sredinom 19. stoljeća. Žao mi je što ne mogu odjenuti i ručno šlinganu bluzu koju je baka nosila na svom vjenčanju, ali jako ju čuvam i jako je vrijedna. Cijela nošnja ima veliku vrijednost, za onoga koji zna to cijenit, jer takvog materijala i takve rubine više se ne može nigdje naći“, veli snaša Ljubica i dodaje da će nošnju ostaviti u naslijeđe svojoj kćerki i unuci, u nadi da će ju jedna od njih jednako pažljivo nastaviti čuvati.
Ljubica Barabaš poručuje i mladima: čuvajte baštinu svojih predaka, posebno narodno ruho, i s ponosom i ljubavlju tradiciju naše Slavonije prenosite na buduće generacije. Velika je to uspomena u kojima još žive naši najbliži…

Ivica Vlašić