Konačno, ove godine dobivamo i mi uređene biciklističke staze po gradu, kao pod konac nacrtane i ofarbane. „Širokom“ se već po njima vozi, vičniji i samo tako „piče“. Istina, mnogi još uvijek u krivom smjeru gaze, ne poštujući, ali prije bismo rekli iz nemara ne shvaćajući, da su na stazi nacrtane oznake koje im jasno pokazuju pravac kretanja. Od Korza desnom stranom voziš prema Maloj crkvi, a lijevom stranom dovoziš se od Male crkve do Korza i obratno. Staze za bicikle pridonijet će sigurnijem prometu, manjim gužvama na cestama, zdravijem življenju i rekreaciji, manjem zagađenju atmosfere... a bome i uštedi, jer gorivo za automobile je svakim danom sve skuplje za natočiti.
Pa, vraćamo li se stoga biciklima? Ili se možda ugledamo na gradove kao što su oduvijek bili Čakovec i Varaždin?
Hoće li Brod opet krasiti epitet – „Brod - grad bicikla“, kao što su to novine isticale krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Ali onda nije bilo biciklističkih staza, a nije niti potrebe za njima bilo, jer automobilski je promet bio tako očajno rijedak. Konjske zaprege i bicikliste najčešće si mogao vidjeti na ulicama Broda, a miris konjske balege i mokraće širio se zrakom.
Razmišljalo se o uvođenju gradskog javnog prijevoza (takve diskusije u Brodu trajale su već tada punih 30 godina), ali poduzeće ASP „Prevoz“ (sa sjedištem u prostorima stare Dombovićeve pivovare na uglu Strossmayerove i Štampareve ulice, kod Crnog križa) imalo je samo dva, na makadamu razdrndana autobusa, svaki sa po samo 30 putničkih mjesta. U traženju rješenja, bio je prijedlog da se i autobusi privrednih organizacija uključe u gradski saobraćaj.
Privatne automobile brojalo se na prste. Teodor Kralj je posjedovao Opela Olimpiju, Hanzi Kirhofer Topolino, Pero Molnar Mercedesa, Zvonimir Tarady Adlera... bilo nekoliko taksista i to je sve. Čak je brodska općina imala samo jedan auto, a i to ne bogzna kakav. Onda 1957. godine gospođa Ludmila Tarady dobiva iz Njemačke od oca na poklon automobil Ford Taunus, tamnosivi - antracit boje. Za ono vrijeme marka broj jedan, ludilo od limuzine, s ukrasnim globusom na vrhu prednjeg dijela haube. Registracijom dobio je broj SB 10 - 07. Divio mu se cijeli Brod. Samo, taj auto je odmah i lukavim općinarima zapeo za oko, napikirali ga, te su smislili kako da ga se i domognu. I, izmisle Taradyjevima jedan neplaćeni kvartal poreza, ali veći od poreza koji su oni imali za cijelu godinu. Kako to Taradyjevi nisu htjeli platiti, jer znali su da ništa nisu dužni, a niti su imali toliki novac da plate, došli su iz općine i bez puno objašnjenja zaplijenili im auto. Međutim, firma „Parna bojadisaona i kemijska čistiona“ s obale Save vodila se na svekru gospođe Ludmile, Blažu Taradyju, pa taj auto s firmom Tarady nikakve veze nije imao i praktički nikako nije mogao biti predmet zapljene. Išla je gospođa Ludmila u Općinu, u porezni ured da im to objasni, no na sve joj je odgovarano – Drugarice Ludmila, porez se mora platiti i točka! Ako vam nije pravo, možete se žaliti Titi!
Samo, potom se i uvrijeđeni Blaž Tarady zainatio. Taradyjevi su rađe posudili novac da bi namiriti toliki izmišljeni porez i onda su im općinari, vjerojatno teška srca, ipak morali vratili auto, a već su pomislili da Taradyjevi kvartal neće platiti pa će se oni vozikati u tom ljepotanu.
Isto tako je prošao i Teodor Kralj. I njemu su, kao i Taradyjevima, izmislili porez i oduzeli auto. U Općini su bili ljuti što privatnici imaju automobile, a oni nemaju. Predsjednik brodske Općine bio je onda Franjo Buković - Ćiro.
Te iste 1958. godine, Tržna uprava grada otvorila je četiri čuvana spremišta za bicikle. Najveće je bilo na Trgu maršala Tita, na mjestu srušene palače Prve hrvatske štedionice, odnosno na mjestu danas propale „Vesne“, vis-à-vis Gimnazije. Onda, jedno spremište je bilo kraj općinskog NOO-a u Končarevoj ulici (Ulici Tome Skalice), pa kraj Kotarskog zavoda za socijalno osiguranje na Trgu pobjede i kraj zgrade Narodne banke u Omladinskoj ulici (danas Ulici Petra Krešimira IV). Ova spremišta imala su 325 stajališta za bicikle i, kako piše „Brodski list“ : Od velike su koristi za građane, osobito koji idu biciklom na posao. Sve su rjeđe i krađe bicikla, otkako se oni spremaju na sigurno mjesto.
Iz statističkih podataka najbolje se može vidjeti korištenje i važnost ovih objekata: 1958. godine u spremištima je čuvano 67.425 bicikla i primljeno za te usluge 710.000 dinara, dok je 1959. godine bilo čuvano 96.000 bicikla, a ubrano više od milijun dinara. Godišnje čuvanje - korištenje spremišta je 300 dinara, a za jedno spremanje bicikla plaća se 10 dinara.
Iz drugog članka saznajemo da na parkiralištu za 10 dinara bicikle čuvaju od 6 do 22 sata. Međutim, kad bi kinopredstave duže trajale, sjetio se čika Marijan Guberac, savjesni čuvari Šimo Marić i Martin Pivac ostajali su i poslije toga vremena.
S povećanjem standarda naših građana povećavao se i broj vlasnika bicikla, koje je sada već proizvodilo i nekoliko domaćih tvornica.
Godine 1961. u „Brodskom listu“ pod naslovom „Građani sve više kupuju cipele i bicikle“, može se pročitati: Ima mnogo činjenica, koje jasno govore, da je u toku zadnjih nekoliko godina ogromno porasla kupovna moć naših radnih ljudi. Novinar to objašnjava na primjeru kupovanja cipela i bicikla. – Ovih je dana došlo do naglog povećanja vlasnika bicikla u poduzeću „Đuro Đaković“. Prije svega treba reći, da veliki broj radnika ovog poduzeća dolazi svakodnevno na posao biciklom. Nekolicina ih dolazi i motorkotačima, a neki imaju i automobile, ali je ovih motoriziranih neuporedivo manje u poređenju s biciklistima.
Omogućivši radnicima nabavu bicikla na otplatu, u „Đuri“ je broj vlasnika bicikla povećan za 754, odnosno udvostručen je.
Novinar „Brodskog“ i upozorava: Paralelno s povećanjem broja bicikla biti će potrebno misliti i na povećanje prostora za njihov smještaj, jer postojeće tri garaže (eto, ta spremišta nazvaše čak i garažama) neće biti u stanju da prime sve bicikle.
Kako se iz godine u godinu u gradu broj automobila povećavao, isto tako i broj bicikla na cestama bivao je sve veći i veći, pa biciklisti počinju ometati normalno funkcioniranje prometa.
„Brodski list“ 1964. godine piše o nevjerojatnih 100.000 bicikla koji samo mjesečno prođu kroz čuvano parkiralište na Trgu maršala Tita, a to je onda prema 1959. godini bilo povećanje od čak 12 puta.
Stoga je na sjednici općinske skupštine 1963. donesena Odluka o saobraćaju na području grada. Odlukom je regulirano što se sve smatra saobraćajnim površinama i kako se i pod kojim uvjetima mogu koristiti. Te godine samo u prvih šest mjeseci podnesene su 1673 prijave za kršitelje saobraćajnih propisa. Najviše je bilo nediscipliniranih biciklista, zatim pješaka, upravljača zaprežnih vozila, traktorista, a najmanje upravljača motornih vozila. Po Odluci, evo u kojim su oblicima biciklisti ugrožavali sigurnost saobraćaja: Mlađe osobe u velikom broju voze bicikle, a da ruke ne drže na upravljaču. Ostale se osobe u priličnoj mjeri ne pridržavaju pravila vožnje desnom stranom i ne pokazuju pravac skretanja, a ima čak i starijih osoba koji pri vožnji bicikla ne drže ruke na upravljaču. Posebno je pitanje što djeca bez nadzora roditelja, pa čak i ona ispod 10 godina starosti, upravljaju biciklima, a pritom ne poznaju ni najminimalnije osnove iz saobraćajnih propisa…
Uporedna vožnja je redovita pojava, a naročito kada prestaje radno vrijeme. Često ovakva vožnja zauzima cijelu površinu kolnika i sprečava saobraćaj svim ostalim korisnicima. Na biciklu se vozi i više lica. Nije rijedak slučaj da se na jednom biciklu voze i po tri osobe. Redovito to čine roditelji.
Posebno je pitanje da li su bicikli osposobljeni za sigurno upravljanje, naročito za označavanje u noćno doba. Odluka je točno predvidjela da vozila moraju imati dvije kočnice, ispravnu napravu za davanje signala, refleksno crveno svjetlo na stražnjem dijelu bicikla i za vrijeme vožnje noću i po magli, prednje svjetlo….
Sada, kada imamo biciklističke staze sigurno će se morati donijeti i slična Odluka za sigurnost današnjih biciklista, ali i onih koje oni mogu ugroziti.
Ali, Odluka se odnosila na bicikliste i na osposobljenost bicikla. A što je s onim biciklima „koji su sami skretali“? Njih se u Odluci nitko nije sjetio!
Naime, bilo je bicikla koji su već i sami, „napamet“ znali rutu vožnje, od bandere do bandere vozili su bez upravljanja i sami stajali, a pogotovo su točno znali gdje i kada treba skrenuti. Nikakva im elektronika nije trebala. Zabilježio sam ovu pjesmu, koja to potvrđuje:
U Parizu ima bircuz mali,
Gdje bicikli sami su skretali!
U taj mali bircuz u Malom Parizu, zvan „Kod 3 druga“, zgodno smješten na ćošku preko puta „Ložionice“, prava je navala biciklista bila prije i poslije radnog vremena u „Ložionici“, „Đuri“, „Slavoniji“... a nećete vjerovati, skrenuli su ih tamo upravo sami ti „pametni“ bicikli, marke „Rog“, „Pretis“, subotičkog "Partizana"... Tako su se svi oni drugovi suhih grla i jezika mogli kod kuće opravdati, jer krivnja je bila na biciklu.
