Bogati Radosavljevići držali su čak tri „ćoška“ na glavnom brodskom trgu, tako se reklo, a ništa manje, ako ne i bogatiji, bio je trgovac Mile Lacković s istog tog trga. I njegove su bile tri reprezentativne palače, od toga dvije na Jelačićevom placu. Ona u kojoj je stanovao i imao trgovinu, dominira središnjim dijelom trga i danas plijeni monumentalnošću, ubraja se u najljepša ostvarenja historicističke arhitekture u Brodu. Balkon na njenom zakošenom uglu, gotova je kazališno-manifestacijska scenografija, ali - koliko je poznato - vrlo rijetko korištena. Ova palača građena je početkom devedesetih godina 19. stoljeća po nacrtima koji su za nju izrađeni u carskom Beču, u arhitektonskom birou „Albert“. Druga Lackovićeva palača je ona do bivšeg hotela Brod, u kojoj je danas „Varaždinska banka“. Zidana je 1904., a od 1907. iznajmljena je za potrebe pošte, koja je u nju preselila iz Poštarske (Strossmayerove) ulice, te bila tu do 1943. godine. Treća Lackovićeva kuća sagrađena 1896. godine, a nalazila se na početku Širokog sokaka, na njegovoj sjevernoj strani. Namjena joj je bila, kao i prethodne dvije, stambeno-poslovna. Srušena je u bombardiranju u vrijeme Drugog svjetskog rata.
U trgovini Mile Lackovića na Jelačića placu nuđena je manufakturna roba široke potrošnje i k tome ona najviše potrebna našem seljačkom svijetu, šokačkim curama i mladim snašama još ponajviše. Mile je držao bijeli pamuk za tkanje, crveni i crni natak za ulaganje, plavi tiftik, bijeli vul, garn za šlinganje, pamuk soteš i svilenac, tanke i sjajne vunice za štikanje sviju fabi, pliš, somet na rebarca i svilu na izbor – glicerin, atlas, lister na grančice, svilu riblje ljuske, tkanu svilu bistru i usnivanu... kaku ti srce želi, pa neka se šokačke cure gizdaju i ponavljaju sve po redu kako ide. Kod njega su kupovane najljepše velike svilene marame na grane - prandžulje, male prandžuljice, crveno-bijele svilene križare, fine svilene šuštave voštikle, crne marame ternovke, tanke pamučne končanice i patistarke, vunene delinke - žalinke, na ruže marame šaforke, crvene drukovane vatralonke i iglenke mrke i vesele... i šalovi sa prandžama nove mode.
Kada je na Svetog Stipana Kralja, brodskog patrona župe i brodski kirvaj, kolo na Jelačića placu igralo, a bio je to i glavni „zagled“ na koji su dolazili momci i cure iz cijele brodske okolice da ašikuju, nagizdane cure iz Varoša, Ruščice, Vrbe, Podvinja... znale su u kolu zapjevati:
Imam svile Lackovića Mile
I cipele iz Nove Kapele!
Mnoštvo građana došlo je na Jelačić plac kolo gledati. Tiskali su se oko kola da sve vide, da se te seljačke ljepote nauživaju. Izašli su i brodski trgovci iz dućana da vide na curama i snašama svu tu robu koja je kod njih pred velike svece i godovine pokupovana. Ponosno je izašao iz svog dućana i trgovac Mile Lacković, jer kod njega je seljački svijet najveći pazar pravio. Izrazito crnoput, zalizane kose, Mile šarmer vragolastih očiju, pa kada ga Šokice prepoznaše, nastaviše izazovno s pjesmama:
Gazda Mile otvaraj dućane,
da si kupim svilu za vjenčanje,
svilu plavu i vinac na glavu!
Jedna cura došla gazde Mile,
Pa govori: „Za me nema svile?!
Gazda Mile šteluj meni svile,
šalaj lane, na zelene grane!“
A jedna, ta sva vražja Podvinjka iz Kerdena, koja je već smislila što će za god na Antunovo ponoviti, doda:
Gazda Mile nabavi mi svile,
iz Zemuna do Svetog Antuna!
Spretni i promućurni trgovac Lacković uvijek je bio spreman najbolje uslužiti mušterije, trudio se „stvorit“, ako odmah nije imao, naručiti iz „bilog svita“ ako treba.
Kolo je malo od pjesme predahnulo, gajdaš i egedaš još žešće su zasvirali, a onda su snaše već skontale novu pjesmu:
Štogod ima u vom kolu svile,
sve kupito kod Lacković Mile!
Gazda Mile, čuvši sve ove pjesme, ponosno je cvao, topio se od miline, ta nitko mu ravan. Nikoga nisu toliko u pjesmama opjevali. Drugi trgovci su mu bili zavidni, a ljubomorni momci odmah na ovu pjesmu posprdljivo dodaše:
Sve je cure Mile vezetiro,
dok je njima svile poizbiro!
Bilo je smijeha, gazda Mile se nije uvrijedio, dapače, to mu je imponiralo. Kažu da je nakon ovakvih raspjevanih pohvala na svoj račun, trgovac Lacković znao uzeti curu pod ruku i odvesti u dućan pa neka si bira što hoće. Nije žalio! A, za veliku svilenu maramu sigurno su cure iza pulta dopustile i malo „vezetiranja“, ali ne baš toliko koliko su to momci u ljubomori umišljali. O tome se samo „šuškalo“, ali da nije šušnilo, ne bi prasnilo!, kako se kaže, pa je i pjesma smišljena i zapjevana. Još ima u „Prvadiji“ po šokačkim šifonjerima, ladičarima i staklenjacima tako stečenih marama, na grane svileni suknji s garnirom i plisirani bluzi. I to se pamti već kroz nekoliko generacija. Bolju reklamu Mile si nije mogao smisliti.
No, čini se, za trgovcem Lackovićem nije zaostajao ni konkurentski trgovac Aleksandar Belovitić iz Banske ulice (Starčevićeve) s broja 5, jer upamćena je i ova pjesma:
Gazda Mile napiši se dalje,
Belovitić bijo i ostaje!
Ipak, to je samo jedna pjesma, a Mile Lacković neosporno ostaje najopjevaniji brodski trgovac, jer dobar glas o sebi gradio je i kroz opisanu reklamu. Mile je proniknuo u dušu šokačkog svita, kome je ruvo i gizda poseban ponos i dika.
Gazda Mile je umro 1915. godine. A onda, Prvi svjetski rat pomeo je cijelu jednu generaciju trgovaca kojoj je i gazda Mile pripadao, koja je s mušterijama imala drugačije odnose, posebnu prisnost, povjerenje, uvažavanje i nadasve poštovanje, na prvome mjestu.
(Posavska Hrvatska, 29. studenoga 2013.)
PRETHODNA VIJEST
SLJEDEĆA VIJEST
