Umirovljena profesorica, gospođa Štefanija Štefica Sabljak - Tiljak rođena je 1928. godine u Brodskom Varošu, točnije na Budainci, jer je ulica između dviju rampi, „bosanske“ i „zagrebačke“, tada bila dio varoške općine, kao i cijela Budainka. U desetak kuća samo na jednoj strani ulice (a tako je i danas) stanovali su uglavnom željezničari (Čečatka, Župan, Zdjelarić, Sabljak, Beri, Marinčić). U ulici je dominirala katnica s dućanom mješovite robe trgovca Pere Perina. U istoj kući bila je i mesnica u kojoj je radio otac gospođe Biserke Belošević-Kavedžija. Do njih u kući stanovao je službenik Topčić. Prema gradu, do same bosanske rampe, na uglu sa Zvijezdinom ulicom, niz je završavao kućom obitelji Pave Štrumbergera u kojoj je bila gostionica imenom „Zvijezda“. Eto zašto je Zvijezdina ulica baš tako nazvana. A na suprotnoj strani, između ulice i željezničke pruge, nalazila se velika Sredotočna pecara Pachanyja, ograđena ciglom zidanom ogradom. Isticao se njen visoki industrijski dimnjak i nekoliko velikih zgrada: vrionica, pecara, skladišta. Pecara je sagrađena 1921./1922. godine po projektima brodskog arhitekta Josipa Cviića. Vjerojatno je i stara Pachanyjeva pecara bila na istom mjestu. Uz pecaru, prema sjeveru, vodio je put preko željezničkih kolosijeka (i tu je bila rampa s brkljom, treća na nevelikom prostoru) i nastavljao se kao Vinogradska cesta sve do pod Brodsko brdo.
Pred pecaru su dolazila kola puna zrelih šljiva koje su seljaci predavali. Nakon prerade, kom iz pecare istjecao je u jedan kanal, oko kojega su se djeca iz ulice često igrala, preskačući ga. Štefica ga je dobro upamtila, jer jednom ju je jedna djevojčica namjerno gurnula, a kanal je bio pun žitkog, ljepljivog koma. Sjećanja iz ulice ima još, jer je bila vrlo prometna. U pijačne i sajmene dane nanizao bi se red zaprežnih kola koja su zaustavljena na kolodvorskoj malti strpljivo čekala da ih maltar pregleda, naplati maltu i propusti. A, nezaboravan je bio prizor kada su na Badnjak Varošani s kolima, ili na saonama ako je bilo snijega, pa i pješke, odlazili u Brod na polnoćku. Nosili su upaljene fenjere i baklje i svi su tako lijepo pjevali božićne pjesme. U povratku s ponoćke, prizor se ponavljao. Sve su to stanovnici ulice kroz mrak s ushitom promatrali. Zimi su kosine nasipa kojima se dolazilo do rampi bile idealne za sklizanje, a najbolje se po zaleđenom snijegu letjelo u drvenim klompama, samo, ako se u klompama u letu na nešto tvrdo udarilo, znale su se rastepsti, a to se djeci često događalo.
Šteficin otac Petar radio je na željeznici kao vlakovođa, a majka Terezija, djevojački Vukajlić iz Nove Kapele, bila je domaćica. Štefica je imala godinu dana stariju sestru Mariju. Pohađale su špilšul „Marijin dom“ kod časnih sestara Sv. Križa u Gundulićevoj ulici, pa potom osnovnu „žensku školu“ – Državnu narodnu žensku školu „Katarine Zrinske“, koja se također nalazila u Gundulićevoj ulici.
U prvi razred Štefica Sabljak upisana je 1935. godine i sve četiri godine razredna učiteljica bila joj je gospođa Zdenka Albert. Izrazito lijepa žena, uvijek vrlo elegantno odjevena, blaga u ophođenju s učenicama. I, sada ono što naprosto oduševljava i posebno je vrijedno zabilježiti. Gospođa Štefica sačuvala je sve svoje osnovnoškolske bilježnice, ravno njih šesnaest – Pisanke s ugledima latinicom i ćirilicom i bez ugleda, Vježbanke za pisanje, Vježbanke za računanje. U njima su stranice krasopisnih slova i brojki tankom i debelom crtom pisanih perom umakanim u tintarnicu. Bilježnice sve vrve čistim crvenim, nepatvorenim peticama. Naravno, uz petice išle su i Pohvalnice odličnoj učenici, kojih opet gospođa Štefica ima iz svake godine osnovnog školovanja. Učenicama je gospođa Albert i tijekom školske godine dijelila male Pohvalnice (ne veće od vizit-karti) za lijepo pisanje, dobri sastav, napisani diktat, odrecitiranu pjesmicu... pa i njih gospođa Štefica također još nekoliko čuva. A, tek Šteficine Crtanke i Risanke u formi blokova, prosto vas raspamete. Sumnjam da je još netko i približno sačuvao ovako nešto.
Zavirio sam u ovo, tolike godine brižno čuvano, arhivsko blago gospođe Štefice, koje bi posebno neki školski muzej obogatilo. Evo njene vježbe iz IV. a razreda 1938. godine: Kako sam provela praznike. Ja sam veselo provela praznike. Putovala sam u Sušak. U Sušaku sam vidjela more i na moru velikih lađa. Vidjela sam i granicu koja graniči s Jugoslavijom i s Italijom. Išla sam i na Trsat. Na Trsat se ide stepenicama. Kada sam bila na Trsatu vidjela sam tunel. Kada sam došla kući u Brod, išla sam na kupanje. Igrala sam se i učila čitati, a nekada sam pomagala nešto raditi. U vježbanki se smjenjuju zadaće pisane latinicom i ćirilicom. O smišljeno dirigiranom školskom programu govore sadržaji sastava u kojima se veliča svijetla srpska povijest i dinastija Karađorđevića, koja nas je izbavila iz austrougarskog jarma.
Učenici Štefici posebno je od ruke išla matematika. Otvorit ćemo i ovu vježbanku. U mjesecu martu 1939. bio je ovaj zadatak, koji nam opet govori kako i matematika može biti u službi jedne ideologije: Kralj Aleksandar I. rođen je 17 prosinca 1888. Kraljem Jugoslavije je postao 16 kolovoza 1921. Poginuo je 9 listopada 1934. I mala Štefica je sve riješila: Kada je kralj Aleksandar zavladao Jugoslavijom bilo mu je 32 godine 7 mjeseci i 29 dana. A, kada je kralj Aleksandar poginuo bilo mu je 45 godina 9 mjeseci i 22 dana. Naravno, dobila je opet čistu peticu. Zadatke je kao od šale rješavala i već tada je imala želju da bude profesorica, studira matematiku, što joj se i ostvarilo. To je i u jednoj vježbi napisala. Naslov je: Što bi učinila da imaš dosta novaca? (……) Studirala bi za profesoricu. Putovala bi na more i u veće gradove. A poslije svoje smrti svu svoju imovinu bi ostavila siromasima.
A, put do škole u Gundulićevoj ulici za male sestre Sabljak bio je tada dalek i dug. Kada se prešla bosanska rampa, prvo su prolazile pored dvije Berkovićeve kuće koji su u jednoj držali svoju vinariju i gostionicu „Jadranska vila“. Slijedila je kuća Stjepana Krpana s trgovinom, gostionicom, brijačnicom i budainskom poštom. Preko ulice nalazila se velika klesarija i pogon za proizvodnju betonske galanterije Ladislava Holuba. Tu su kupovane betonske cijevi, stupovi za ograde, tarac ploče, valovi za marvu... Do ulice je bila Holubova lijepa kuća tipa vile i uz nju pravi cvjetnjak koji je gospođa Holub s ljubavlju uređivala. Djecu su posebno očaravale raznobojne staklene kugle na bijelo obojenim kolčićima pobodenim među ruže. Dalje prema gradu dobro nasuta staza vodila je uz bodljikavu žicu kojom je bio ograđen prostor tvrđave s vojnim skladištima, a vojna skladišta su bila i preko ceste. Onda se došlo do kolodvorske malte. Od nje vodila je cesta prema Mađarskoj školi i željezničkom kolodvoru, a za grad se išlo putom dijagonalno preko Plavog polja i dolazilo na Pilarevu ulicu. Te ceste više nema, kao ni stambenih i privrednih objekata južno od kolodvora, jer sve je to nestalo u strašnim bombardiranjima za Drugog svjetskog rata. Od ugla s Pilarevom, sestre Sabljak krenule bi stazom kroz zelenu Klasiju, pa preko velikog žitnog sajmišta, tada Trga kralja Petra Oslobodioca (danas Trg pobjede), Mažuranićevom u Berislavićevu (Gupčevu), nastavile Zrinskom, pa Gajevom i Badalićevom kraj Dječačke škole i konačno došle u svoju školu.
- Sestra i ja u to vrijeme bile smo jedine iz našeg dijela grada koje smo pohađale žensku školu. U Berislavićevoj nam se već pridružilo nekoliko djece. Znam dobro da smo išle Zrinskom, jer ona je imala sa strane kanaliće, zimi zaleđene, pa smo se sklizali. Onda su se preko cipela nosile crne gumene šnešue (te su bile za svaki dan, a paradne su bile bijele šnešue), i ja sam šnešuu probila i smočila nogu, - sjeća se gospođa Tiljak.
Godine 1939. Štefica Sabljak polagala je prijemni ispit za Gimnaziju i položila. Upisana je u I. c razred. U razredu su bile sve same djevojčice. Obukla je školsku uniformu, plavu s marinerskom kragnom i izvezenim slovima RG (Realna gimnazija) na lijevoj strani prsiju, a brojeve razreda nosile su na šilt kapama. Za ljeto imale su iste takve svečane bijele uniforme i bijele kape. Školski režim bio je strog, poslije 20 sati učenici nisu smjeli niti s roditeljima biti zatečeni u gradu, na Korzu, u kinu. Šteficina najbolja prijateljica Vjera Dufek išla je u kasnim satima s roditeljima u kino i kažnjena je ukorom. Poslije 1945. sve se promijenilo, sve je bilo dopušteno, te im je to isprva bilo neobično, nisu se odmah snašli, još uvijek je u njima postojao strah po noći hodati, strah da će pritom susresti profesora, a već su bile petnaest-šesnaest godina stare.
Valja spomenuti da je školska godina 1940./1941. svim učenicima gimnazije bila poklonjena u čast uspostave Nezavisne Države Hrvatske. Počeo je rat, nastava se nije redovito održavala, jer školu je zauzela vojska, pa su učenici ostali neispitani i neocijenjeni.
Matematika je Štefici Sabljak opet bila omiljeni predmet, te je poslije gimnazijskog školovanja upisala na zagrebačkom fakultetu matematiku i fiziku. Kao dobar studenti bila je čak i asistent svojim profesorima.
Diplomirala je 1951., pa dekretom dobila mjesto profesora na gimnaziji u Vinkovcima, što je ispalo slučajno. Trebala je zapravo ići u Liku, u Gospić. Na tu odluku udarila je u plač - pa gdje će ona tamo daleko, u nepoznato... Srećom, jedna je kolegica odustala i Štefica je dobila Vinkovce. Sljedeće godine se udala za Brođanina, mladog veterinara Zvonimira Tiljka. Nakon Vinkovaca, gdje je radila do 1957. godine, službovala je u Županji do 1966. i tada došla na brodsku gimnaziju. Godine 1978. opet je promijenila radno mjesto, prešavši na brodsku Tehničku školu, s koje je 1984. otišla u mirovinu. Već tri desetljeća kao umirovljenica živi u neboderu na brodskom Korzu. No, matematika je još dugo bila njena svakodnevica, jer davala je đacima instrukcije.
Učenici se sjećaju profesorice Tiljak kao vrsnog predavača, koja je to radila sa srcem i silno se trudila da ono što predaje bude svima u razredu razumljivo. Njeni đaci ističu, zamislite, da su voljeli matematiku. Očito je to utjecaj profesorice Tiljak. Nastojala je da i oni učenici kojima matematika nikako nije išla nauče barem za prolaznu ocjenu.
A, kada je stala pred ploču, sjećaju se i danas njeni učenici, prvo je kredu umotala u papir, jer bila je alergična na nju.
I, neka ostane zabilježeno, pisanke, vježbanke, crtanke i risanke, profesorica Tiljak je poklonila brodskom Muzeju i time doprinijela čuvanju povijesti brodskoga školstva.
