Dok je tako Isus putovao u Jeruzalem prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: "Isuse, Učitelju, smiluj nam se!" Kad ih Isus ugleda reče im: "Idite, pokažite se svećenicima!" I dok su išli očistiše se. Jedan od njih vidjevši da je ozdravio vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: "Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?" A njemu reče: "Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!"
Lk 17,11-19
DUHOVNO RAZMIŠLJANJE UZ EVANĐELJE 28. NEDJELJE KROZ GODINU
8. LISTOPADA 2022.
Vjerojatno ćemo se složiti oko toga da je za skladan obiteljski život prvenstveno potrebna ljubav, nježnost, uvažavanje, tolerancija itd… Međutim, čime se ljubav najviše hrani? Ljubavlju!!! Čime se prijateljstvo jača? Uzvraćenim prijateljstvom. Kada je dobročinstvo najslađe? Onda kad se na nj uzvrati zahvalnošću. Zašto je, u nekim brakovima i u nekim obiteljima, onako strašno hladno? Zato što jednostavno izostane lijepa riječ, izostane nježnost, izostane zahvalnost. Jedna zgoda iz Isusova života govori nam upravo koliko je važna zahvalnost.
Dok je Isus išao putem, desetorica gubavaca vikala su i tražila da im pomogne. Guba je bila opaka i neizlječiva bolest. Tijelo se kroz više godina raspadalo. I, da bi stvar bila još gora, budući da je guba bila zarazna, gubavci su bili posve isključeni iz društva, čak i iz vlastite obitelji. Boravili su izvan naselja u bijednim skloništima. Gotovo živi zakopani. Izolirani i ostavljeni. Kad su čuli da prolazi Isus, nisu smjeli prići blizu, nego su izdaleka vikali: „Isuse, učitelju, smiluj nam se!“ Isus je, naravno, bio ganut. Rekao im je neka se odu pokazati svećenicima – koji su po židovskim zakonima bili ovlašteni proglasiti nekoga izliječenim od gube. I dok su išli putem da to učine, svi su se očistili! I onda, samo se jedan vratio „slaveći Boga u sav glas“. I gle slučajnosti – taj je bio Samarijanac – stranac, tuđinac. I onda Isus – ne bez gorčine – kaže: „Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?“
Isusu je žao te devetorice. Oni su, istina, otišli zdravi, ali zatvoreni u sebe i sebični; zdravi u tijelu, ali ostali bolesni u duši. Isusu je žao, jer je čudo ostalo i dogodilo se samo na tijelu, a vjera i zahvalnost su izostali. Pitamo se ustvari tko je od ovih bolesnih ljudi uopće ozdravio, u potpunosti, čini se samo zahvalni tuđinac Samarijanac. On je ozdravio i u tijelu i u duhu. Radi toga jednog zahvalnog bolesnika Isus je pomogao i ostaloj devetorici. Toliku snagu ima ljudska zahvalna ljubav!
Već smo u dječjem vrtiću ili u prvom razredu osnove škole čuli za „četiri ključa“ koja otvaraju srce naših bližnjih. To su one čarobne riječi: „izvoli – hvala – molim – oprosti“. Stvarno su čarobne te riječi, kad su iz srca izgovorene. Život nam čine čarobnim, boljim i lakšim. A kada Bogu znamo reći: „Hvala!“, onda nam je tek život ispunjen dubokom radošću.
Darko Tvrdojević, svećenik
PRETHODNA VIJEST
SLJEDEĆA VIJEST
.jpeg)
