Kao što dućani s odjećom ekskluzivnih svjetskih marki privlače one koji si te skupe stvari mogu priuštiti, ali i one koji mogu samo pariti oči i za tom odjećom tek duboko uzdisati jer im plitki džep ne dozvoljava kupnju, baš tako su nekada - idući brodskom Zrinjskom ulicom na današnjem kućnom broju 7 - proizvodi pletača Hardyja izvješeni na vrata radnje privlačili naš seljački svijet. Kod Hardyja si mogao kupiti muški kratki kaput, plavi jankel, na jabuke (brodska šara), pa na sikerice/ružmarin i na srceta i tople čarape, kalčine, s istim tim šarama. Mogao si kupiti i ljupke ženske strukirane reklje bez ogrlice, kragne, također s ovim mustrama, izrađene u Hardyjevom štrikeraju. Naravno, bilo je robe i za stariji svijet, ali u tamnom, mrkom, tonu. I, sve su to uvijek bile skupe stvari. Proizvoda je bilo još, no o tome ćemo kasnije.
Razgovaram s gospođom Mandom Špicer, snahom Paule Hardy Špicer, supruge Štefe Špicera iz Zrinjske ulice.
- Hardyjeva kuća i štrikeraj bio je tamo gdje je danas pizzerija Uno, a ovo (kb. 13) je nekada davno bila kuća Roze i Franje Kadeja. Oni nisu bili nikakva familija i ništa Špicerovima, njih su moj svekar i svekrva dohranili i tako im je kuća ostala, jer Kadejevi nisu imali djece. Mi još plaćamo njihov grob.
Hardyjevi su Rusini, grkokatolici, iz Srijema. Janko Hardy rođen je u Šidu 24. XI. 1888. godine. Otac mu se također zvao Janko, a majka Ana Nagyfjesi. Otac je otišao raditi u Ameriku i tamo poginuo, tako da je Ana jako mlada ostala udovica, te se preudala za jednoga kovača u Sapce.
Janko je u Đakovu, poznatom štrikerskom centru (gdje je prije Drugog svjetskog rata bilo 16 majstora štrikera), naukovao i izučio za pletača, čarapara. Nije znano kod kojega majstora je učio zanat. Mlad se oženio, u nedjelju 7. februara 1909. godine, s Anastazijom Lengyer (Lenđer) rođenom 1892. godine, iz Mikleuševaca, jednog sela kod Vukovara, nedaleko Ovčare. Htio je osnovati svoju radnju, ali sredstava za to nije imao, pa i on odlazi zaraditi u „obećanoj zemlji“ Americi. Za njim 1912. u Ameriku putuje i Anastazija i to prvim prekooceanskim brodom koji je nakon potapanja „Titanica“ zaplovio preko oceana, pa je postojala opravdana bojazan i strah od toga putovanja. Usto, putnički brod S.S. „Arabic“ od 16.786 tona, bio je u vlasništvu iste kompanije kao i „Titanic“. Nazdravlje! Janko je u Americi radio na željeznici. U srijedu 24. septembra u 6 sati uvečer 1913. godine, rađa im se prva kći, Elizabeta - Betty. U Knjizi zavičajnika u brodskom Državnom arhivu kao mjesto njenog rođenja naveden je Dayton u američkoj saveznoj državi Ochio (Ohio). I druga kći Hardyjevih, Paula, rođena je u Americi, ali u mjestu Barberton također u Ohiju. Upisano je 12. II. 1918. godine, no to vjerojatno nije točno, jer u svim Paulinim dokumentima, pa i na nadgrobnom spomeniku, kao godina njenog rođenja vodi se 1919., kao i na unutrašnjosti korica jednog molitvenika u koji su bilježili vjenčanja i rođenja po godinama, datumima i vremenu dana, upisano je: Paula 1919. 10 februara u ponedjeljak u tri sata popodne.
Nakon nekih osam godina boravka u Americi, Janko se s obitelji vraća u novostvorenu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. To je bilo krajem 1919., jer na jednoj obiteljskoj fotografiji Janka, Anastazije i djece straga je napisano: Paula stara 9 mjeseci, sjet na odlazak iz Amerike. I doplovili su opet prekooceanskim brodom.
- Gdje su u Brodu Hardyjevi odmah imali kuću, da li na ovome temelju, nije mi znano, - kaže gospođa Manda Špicer - Dida Hardy je polako osnivao svoju radnju, „čarapanu“ i kućio se. Na ruke se onda dosta štrikalo, radile počne, kalčine i jankeli... Kasnije je on nabavio mašine. Bile su tako velike, uz cijelu radionu. Imao je uvijek pet-šest šegrta, pet-šest kalfi. Velika je družina uvijek bila, tako da je baka obavezno imala jednu djevojku u kući koja je njoj pomagala kuhati i u kućanskim poslovima, te vešericu, jer ona to nije mogla sve sama. Svi su tu stanovali i svi za istim stolom s majstorom sjedili i jeli. Što je bilo na stolu - bilo je za sve. Kad su za ručak knedle pravljene, valjalo se uvijek preko 120 komada. To su bile zdjele ovolike - pokazala je raširenim rukom gospođa Manda - Kalfe, šegrti, bili mladi dečki, to je moglo pojest'.
Puno se s robom išlo po vašarima, kirvajima, s konjima i kolima. Još je štala u dnu dvorišta stare kuće, a zimi se konji u sanjke uprezali. Kasnije je dida imao i automobil, ali on nikada nije išao njime. Brodski su štrikeri imali svoj rajon, na istok do Donjih Andrijevaca, a zapadno do Kapele i Požege. Vuna se nabavljala najviše tako da se doslovce mijenjala za gotove proizvode, ali se i kupovala. Za vunu dadeš počne, kalčine, štrengle opredene vune... Glogovčani, Zdenčani, iz Crnog Potoka, držali su puno ovaca, pa Perkovčani, i donosili su vunu. Radnja se vodila kao prediona i pletiona, a vunu su i farbali. Kojim su oni snašama ofarbali vunu za otkat na stanu čupave ponjave, ćilime i ponjavce! To je sve masovno kod nas rađeno. Bili su kao mala tvornica.
Dida Hardy je bio jako lijep čovjek i jako društven, veseljak, volio je i pjesmu i dobro društvo. Bio je požrtvovani vatrogasac. To se baš pričalo. Recimo, on nikada nije volio sam popiti čašu vina. Ako je bio kakav svetac, nekoga sretne, pozvao bi: - Ajde, idemo popiti malo vina! Puno se radilo, pa moralo se malo i razonoditi.
U obitelji se još prepričava jedna dogodovština. Janko je volio društvo, kao što je već rečeno, ali jednom je malo i pretjerao, nije se cijelu noć vratio kući, a ujutro ga je, dobro raspoloženog, do kuće dopratila kompletna vatrogasna plehmuzika. Supruga Anastazija bila je zabrinuta i ljuta što ga cijelu noć nema, a on joj je još zapovjedio da nešto društvu i nareže, kobasice, šunke i sve je glazbenike pozvao u kuću za stol. Dok je ona to u kuhinji priređivala, došao je Janko i rekao joj: - Stazo (tako ju je, skraćeno od Anastazija, od milja zvao), ja znam da si ti sada na mene jako ljuta, ali nemoj to pred ovim ljudima pokazivati. Ti to sve zapiši pa ćeš mi sutra smireno sve pročitati i očitati. Da mu jednakom mjerom vrati. Staza je sutra zašla po dućanima i nemilice trošila, sve sebi za obući i u kuću što treba. - Ti si trošio jučer, a ja ću danas! - rekla je. Kalfe iz dućana donosili su pakete robe, a Janko je još i tringelt svakome morao dati. Iako mu baš nije bilo svejedno, Janko to nije pokazivao. Smireno je samo rekao: - Ta, sve je to za našu kuću!
Janko Hardy bio je ugledni obrtnik. Bio je među osnivačima i u ravnateljstvu nabavljačke zadruge kožarskih zanatlija „Jedinstvo“, što otkrivamo na jednoj fotografiji iz 1936. godine, kada je on bio predsjednik te zadruge opančara, obućara i papučara. Među njih 19 njegova je slika u sredini i najveća. A kako to, kad je on bio pletač, pitanje je sad. Odgovor je dala gospođa Manda: - Pa, on je kožu trebao da počne pođoni!
Štrikerski posao je naporan i u proizvode treba utrošiti puno radnih sati. Stoga ta roba nikada nije bila jeftina. U procesu proizvodnje jednog štrikanog i valjanog jankela ima ukupno 24 faze rada, reći vam majstori štrikeri. Prema zapisima etnologinje mr. sc. Ljubice Gligorević doznajemo o svim fazama rada, kako se što obavljalo, iz priče poznatog đakovačkog majstora Ivice Ditriha. Vuna je prvo prana, pa sušena. Zatim se miješala s vretenskim uljem, jer se suha ne može presti. Sljedeća faza je rastrgavanje, raščešljavanje koje se radi rajzerima, pa ide na pelc-mašinu koja ju prerađuje i stvara nježni lagani pelc. On se stavlja na drugi stroj na kojem se dobivaju sirove niti koje potom idu na predenje. Opredena vuna mora se na špul-mašinu špulovati, pa na cvir-mašini uvrtati i namotati u kanjure. Onda slijedi farbanje vune u indigo blau boju (zagasito plavu) za grunt, pa štrikanje na mašinu, a posebno se ručno štrikaju šare. Naštrikani dijelovi moraju se iglom i tamnoplavom vunom dio po dio sašiti i istom tada ide jankel na valjanje u toplu vodu u kojoj je otopljen isjeckani seljački safun i glauberova sol, te dodano malo solne kiseline. Uvijek se istovremeno valjalo po dva jankela. Nekada se valjka, stroj za valjanje, pokretala ručno i nogama. Potom se voda ispusti, a centrifugom jankel dobro iscijedi, išlajdruje. Sada se u valjku ulije čista voda i proces se ponavlja. Od jankela u sirovom, neovaljanom stanju, valjanjem se izgubi do 60% veličine, smanji se gotovo za dvije trećine. Jankel se još pegla da bi rukavi bili jednake širine, a prednjice jednake stražnjem dijelu. Sušenje je sljedeća faza. Šare najbolje sunce izvuče. I time jankel još nije gotov. Treba ga još ošišati i pincetom očistiti od ostataka čičkaka u vuni i bijelih dlačica. Na kraju se prišivaju dugmeta i jankel se složi u sanduk i tek je tada spreman za iznijeti na vašar, pa da ga koje šokačko oko pod šatrom dobro zagleda i odluči se na kupnju. Mladi svijet nosio je šarene jankele, a stariji sa zelenom vitom, sa crvenom vitom, pa i posve mrke - čistog grunta. Štrikerski proizvodi najbolje su se prodavali na velikim jesenskim vašarima i pred zimu, jer su onda Šokci najviše novcem potkovani, a i ta topla vunena odjeća je za predstojeću zimu najpotrebnija.
U vremenu „između dva rata“ u Brodu je, osim Hardyjevog štrikeraja, bilo još pletačkih radnji. U Registru obrtnika u Državnom arhivu upisan je Ivan Žutić, „čarapar“ čija je „pletačka radnja seljačkih rekla, čarapa i počni“ prijavljena od 1932. godine u Strossmayerovoj na kbr. 38., a u katalogu Zanatske izložbe 1934. je i Đuro Cupec „pletivač“. Proizvodio je i izložio počne, šarene valjane čarape, crne valjane, čičkane valjane, prugaste čarape „na stupove“. Zašto i Hardy nije izlagao na toj poznatoj zanatskoj izložbi nije znano.
(nastavak u sljedećem broju)
