Slava gologlava!

Portal035

• 2024-06-30 20:00:00

U brodskom Domu umirovljenika gospođa Slava Ostojić ima svoju udobnu sobu, a uz osoblje Doma, o njoj vodi brigu i gospođa Nataša Kavedžija. Preko nje upoznajem simpatičnu i pričljivu gospođu Slavu i evo njenih životnih sjećanja.

- Rođena sam Tomljenović, 1924. godine u Brodskom Varošu, a Tomljenovići su Ličani iz Krivog Puta iznad Senja. Samo, četnici su to selo uništili. Otac Đuro (1892.) imao je četiri brata i dvije sestre. Rano su ostali bez roditelja i odgajali se, kako se kaže – onako kako su stigli. Tatu je prihvatila sestra Anica Janković iz Brda. Tata nije išao u školu, ali je sam naučio čitati i pisati. Prao je burad u velikom podrumu kod Berkovića uz bosansku rampu, a onda se zaposlio na Željeznici pa, uporno učeći, dogurao do toga da je postao nabavljač za cijelu Željeznicu i Ložionicu. Moja majka Ivka, rođena Vlasac (1903.), također je iz Varoša. Oni su bili boljestojeći, imali su zemlju. Tata je bio vrijedan i šparan, kupio je kuću na Budainki, pa onda još jednu i još jednu. Napravio je četvero djece, tri kćeri i sina. Ja sam najstarija. Moj brat Marko završio je pravo, ali je u Zagrebu radio u kriminalistiki kao isljednik. Đuro Tomljenović na zagrebačkoj televiziji njegov je sin i baš po didi Đuri je dobio ime. Sestra Zdenka radila je na blagajni u knjižari „Đuro Salaj“. Sigurno ju znate! Visoka, plava. Valent Hlevnjak, Nada Trač i ona otvorili su tu veliku knjižaru na Korzu (1964.). Sestra Maca bila je pravnik u Banja Luci.

U osnovnu školu pošla sam u Brodskom Varošu, no poslije par mjeseci napravljena je škola na Budainki i ja sam od prvih đaka koji su išli u tu školu. Mislim da je to bilo 1931. godine. Onda me je tata upisao u žensku stručnu školu kod đakovačkih časnih sestara u Bosanskom Brodu. To je bila privatna petogodišnja škola, tata je plaćao 65 dinara mjesečno školarinu i 15 dinara za učenje jezika i još 15 dinara za glazbeni. Škola je bila prekrasna, s lakiranim parketima, hodale smo u papučama. Bila je garderoba, kupatilo, sve moderno, električne pegle... Učile smo domaćinstvo, ručne radove, njemački i francuski jezik i bile smo cijeli dan u školi, tamo smo i ručale. Samo sam na spavanje dolazila kući. Časne sestre su imale i obdanište, kao i osnovnu školu. Puno je djevojaka iz Bosanskog i Slavonskog Broda polazilo školu kod časnih sestara. Znam da je išla Olga Sauer, Vera Vargić, Tea Stojković, Vera Valcer, Ankica Gašparac (udala se za Molnara licitera), pa Olgica Pašty... U školu sam se vozila vlakom, kao kći željezničara imala sam režijsku kartu. Ali, volila sam ja ići i pješke s kolegicama uz bosansku prugu i preko mosta. Ozebem u dokoljenicama, ali idem. I zaljubila sam se u Bosanskom Brodu. Dečko se zvao Mile Jovanović, pratio me do Budainke. Jednom smo u školi imali javnu priredbu. Ja sam bila u „dindlici“, lak-cipelama, počela je padati kiša, a treba do Budainke doć. I Mile mene zaogrne svojim kaputom. Tako sam ušla i u kuću, još kažem mami to je Olgicino, nek pazi da se osuši na aufengeru i ne zgužva. Mama je malo bolje pogledala i vidjela da je muški sako i morala sam reći da imam dečka. Ali, mama me nije tati odala.

Školu sam završila 1939. godine. Sestre su imale fakultet u Zagrebu i želja mi je bila nastaviti školovanje, postati prosvjetni radnik za ženske stručne škole, no moj otac mi nije mogao plaćati te troškove. To je meni jako teško palo. Stoga sam pošla na zanat, u „Prvu hvatsku“ kod Biligovice (Bete). Ona je držala modni krojački salon u luksuznom stanu na prvom katu. Bila je iz Donjih Andrijevaca i imala je brata trgovca koji je u Brodu otvorio trgovinu ćošak Florijanove i Branka Radičevića ulice (danas Mačekove). Učila sam zanat godinu dana, bile smo tri naučnice. Nije da ja to nisam volila, ali kada me s amperom pošalje na bunar u dvorište Gimnazije i ja moram preko Korza proći s tim amperom punim vode, pucala sam od bijesa. A, na Korzo sam svaku večer išla s dečkima, manikirala nokte, čupala obrve... Njena pokćerka pravoslavka, Dana Škrbina, uvijek je volila baš mene poslati po vodu... Upoznala sam i stanare iz „Prve hrvatske“. To su sve bila jako velika gospoda. Direktor Tvornice vagona imao je šofera Rajkovića iz Varoša i često me je povezao autom do kuće. A, volio me ljubiti. Ja sam bila mlada, šta sam ja znala. Kada je prošla godina dana, polagala sam ispit kod gospođe Horkić u Mesićevoj kraj kožara Pospišila. To je već bila NDH, pa sam onda mobilizirana sa još 56 djevojaka i prekrajale smo jugoslavenske „kapurane“ u domobranske uniforme. Radile smo u „festungu“, a šef nam je bio krojač Šanika Gašparac, Mađar iz Starčevićeve.

Preko Židovke Grete Pihler udane Kavaj već 1939. sam postala skojevka. Greta me uvela u komunizam. Ona je bila obična drvodjeljska radnica u Slavexu. Odlazila sam s njom u Koppovu kuću kod profesora Godlara, on i žena bili su komunisti. Godlar je i ubijen radi komunizma. Tu smo imali sijela, čitali i proučavali Marxa, Engelsa i ostalu komunističku literaturu. Primljena sam u SKOJ. Čak mislim, onda je bilo moderno biti skojevac, komunist, ljevičar. Mene je to uvijek jako zanimalo. Smatrali smo se revolucionarima koji će promijeniti svijet, prvenstveno da radnik bolje živi. Znate, bila je onda parola: „Radi onoliko koliko možeš, a dobijaš onoliko koliko trebaš!“ – Ta tko se ne bi za to borio. Čudno da nam i to ova naša SDP-ova vlada nije u Planu 21 obećala! – Budainka je sva bila radnička, ja sam iz radničke obitelji i dobro sam upoznala kakav je to život. Isprva roditelji nisu ništa znali. Mama bi me ubila, ona je išla u crkvu, kao djevojka pjevala u zboru u Franjevačkom samostanu. Krasan glas je imala, visoki C.

Za rata nama su ustaše oduzele jednu sobu u kući. To je bila djevojačka soba i imala je poseban ulaz. Tu su smjestili „Ustaški stan“, i pisalo je tako na tabli. Ja sam onda na papirnati rog prisluškivala što govore i prenosila mojim komunistima. Kako je radi bombardiranja stanje u kući postalo neizdrživo, morali smo seliti. Otišli smo u Brdo i svatko od nas spavao je kod drugoga.

Iz Brda sam otišla u partizane, u Okružni komitet. Možete mislit, otišla u štiklama, dotjerana, našminkana, a Komitet u Matković Maloj! Kasnije danima nisam bila u prilici niti da se operem. Mi smo sastavljali skojevske organizacije: u Podcrkavlju, Glogovici, Zdencima... obučavali ih u duhu marksizma i lenjinizma. Poslije, kada sam o tome razmišljala, ma bila je to prava tupaža. Iz Komiteta otišla sam u Diljski odred. Sada ću ja vama reći zašto. Imala sam dečka, partizansko mu je ime bilo Mustafa. Zaboravila sam mu pravio ime, bio je intelektualac iz Banja Luke. Ja sam s njim plesala i na Okružnoj konferenciji, pa su me htjeli kazniti i ja kažem – neću više bit u Komitetu, idem u Diljski odred! Onda sam u Štabu Diljskog odreda vodila SKOJ, zamijenila sam Mustafu koji je poginuo. Kada sam izgubila kapu, prozvaše me Slava gologlava, jer partizan bez kape titovke nije smio biti. Sramota je bilo kapu izgubiti, a i kažnjivo. Kako sam ja izrazito tamnoputa i izražajnih crnih očiju, zvali me i Cigo. To je bio nadimak i sina moga strica. Čuli ste za pekara Cigu.

U zimu godine 1943. Dvanaesta slavonska udarna brigada kod Kobaša se noću prebacila u Bosnu da oslobađa te krajeve, da očisti Motajicu od četnika. Bilo je jako hladno, zima s puno snijega. Nas desetak je ostalo. Bili su to teški dani za nas, puni uši, gladni, bez cipela, promrzli. Da se riješim uši, ja sam kod Mandice Benčević, zadnja kuća u Gornjem Slatiniku, skinula hlače i naopako ih vrućom peglom peglala. Tako smo mi tamanili te napasne uši. Nezamislivo. Gornji Slatinik je bio „majka za partizane“, tu je bila i partizanska kuhinja. Obilazili smo po selima, mitingovali, primali nove borce, stvarali nove brigade, a navečer je bilo kolo – taraban. Imala sam funkciju sekretara brigade.

U veljači godine 1945. Nijemci su poduzeli veliku ofenzivu na slobodni teritorij. Nas 2.500 napadala je elitna njemačka divizija „Princ Eugen“ sa svim naoružanjem. Oni, kao da nije rat, naglancani, upeglani, a mi ušljivi i gladni. Dvanaesta brigada bila je opkoljena i izvršila je proboj. Tad je na Kolcu, na vrhu Papuka, sve izginulo, svi naši borci. Dva bataljona, ako ne i tri! Ali, to je partizanska tajna, o tome se šuti. Znala sam njemački i išla sam kod Nijemaca na pregovore.

Kada je probijen Sremski front, ja sam s Diljskim odredom sudjelovala u oslobađanju Đakova, pa sam ostala u Đakovu u komandi mjesta. Ostala sam radi mojih časnih sestara, jer znala sam i vidjela što su partizani. U selima iza Dilja, oni su svaku noć ubijali po pedeset ljudi. A, kažu, partizani nisu ubijali. Čovjek kad izgubi vjeru, ma bio ustaša ili partizan, taj će ubit. Da Vam pravo kažem, ja sam se u partizane jako razočarala. Pošla sam puna ideala, da stvaram bolji, pravedniji svijet. Za mene je komunizam bio pravda. Ali, nas nitko nije priznao, rekli su da smo „salonski komunisti“.

Đakovo je do kraja bilo ustaško, a oslobađale su ga i srbijanske partizanske jedinice. Jako su se loše ponijeli, ubijali su ljude. Oni su htjeli i katedralu minirati, tornjeve srušiti, sestre iz samostana protjerati. Ja sam se zauzela da im veći dio samostana ostane. Rekla sam im: „Pomoći ću vam, ali morate me slušati.“ Vidjevši me, moja razrednica, sestra Maksimina, ruke je sklopila i zavapila: „O Bože moj, Slava, šta ti radiš sa tim nekrstima!? Nečastivim ljudima!?“ One su bile divne žene, odgajale su nas kao ljude, da budemo pravedne i prema svima poštene. Nisu nam nametale vjeru. Maksimina je imala dečka, izgubila je i nevinost, ali se razočarala i otišla u časne sestre.

Kraj rata sam dočekala u Osijeku u oficirskom domu u hotelu „Rojal“. Imala sam čin poručnika i čekala da dobijem stipendiju za medicinu, obećala mi vojska, ali draža mi je bila kemija. No, vojska mi nije dala stipendiju i ja sam se demobilizirala i sama zaposlila u „Šihtari“ („Saponija“). A poslije rata ostalo je u Osijeku mnogo partizanki koje nisu htjele ići kućama, već su se, da prostite, kurvale. Ja sam njih 57 dovela u „Saponiju“. Samo, u „Saponiji“ sam dobila alergiju i prema tome nisam mogla niti ići na kemiju, a i udala sam se 1946. godine.

U Osijeku sam upoznala prvog muža, Mirka Bošnjaka. On je rodom iz Habjanovaca. Šarmantan, zgodan, ali bio je rastavljen nakon sedam godina braka. Djece nije imao. Otac mu je radio kao upravitelj na imanju grofa Normana. (Rudolf grof Normann imao je veleposjed od 23.375 k.j., najviše šuma, na Papuku i dvorac u Valpovu). Mirko se igrao s grofovskom djecom, a završio je ugostiteljski školu u Švicarskoj. Preko Mirka je išla sva UNRINA hrana za cijelu Slavoniju. Upoznala ga u Oblasnom, i on je bio u partizanima. Kako u „Saponiji“ više nisam mogla raditi, došla sam u Brod i zaposlim se na Željeznici, na biljetarnici. Radili su gospođa Poznić, gospodin Babić i Orlić, ja bila četvrta, ali sam morala polagati tri pravilnika. Da mu ne izmaknem, za mnom je u Brod došao i Mirko. Poslali ga da osnuje Sindikat ugostiteljskih radnika. Moji roditelji nisu bili oduševljeni što se udajem za rastavljenog. Ali, ja sam htjela, i mi se vjenčamo. Svadbu nismo pravili, niti obznanili. Išla sam na pijac, pa s kumovima otišli matičaru i vjenčali se. Napravili ručak i to je bilo sve. Tati sam rekla: „Ja sam moderna žena, do toga ne držim.“ Stan nam je dodijeljen u Bloku B.

Mirko je bio izuzetno stručan u ugostiteljstvu, on je otvorio hotel „Brod“ i još ugostiteljskih lokala po gradu. U suterenu Hrvatskog doma poduzeće „Granap“, u kojem je radio, uredilo je restauraciju i bar s pjevačicom. Za šankom su bile gospođa Ketika Marić i gospođa Weber.

S Mirkom imam sina, a usvojili smo i jednu djevojčicu iz sirotišta u Vukovaru. Igrala sam hazenu, išli smo na natjecanje i tamo sam vidjela tu djevojčicu. Ona se od mene udala i živi u Smederevu. I ona je usvojila jednog dječaka. Mirko me volio, bilo mi je divno. Vodio me na zimovanje u Opatiju… No, Mirko je nakon četiri godine braka umro (1950.). Išao na operaciju želuca, prijatelj, doktor iz Požege ga je operirao, ali pao je s kreveta i preminuo.

Dvije godine sam bila udovica, s dvoje djece nije mi bilo lako. Tada sam se zaposlila u ugostiteljstvu. Otišla sam kod Karana, direktora „Vinogorja“, pitati za posao, a on odmah meni: „Ti ćeš biti glavna blagajnica, imat ćeš sobu do moje.“ Znala sam ja šta to znači, svaka je morala biti njegova. Nisam pristala. „Onda ideš u birtiju Kod Sremca,“ kaže Karan. I odem „Kod Sremca“, kod čika Jaše Stipančevića. Oni su se čudili šta ću ja tu, kažu mi, ovo nije mjesto za tebe, ti si Slavice zgodna ženska, birtija je to, svaki će pijanac za tebe zapet. Bit će ti neugodno. Ali ja moram raditi, kažem. A, bila je onda jedna manja kavana u Brlićevoj kući, gdje je danas galerija, i čika Jaša mene pošalje tamo. Nek budem konobarica. Još sam par dana prije dolazila „Kod Sremca“ da me njihovi konobari nauče i pokažu mi što sve i kako moram raditi. Kavana je imala slab promet, ali kada sam se ja lijepo dotjerala, najedanput stali dolaziti svi brodski direktori, doktori, advokati… To je onda bila najbolja kavana u Brodu. Kao kuharica radila je teta Marika Perićka i još jedan čika Ante. Vodu za kuhati kavu nosili smo sa Save. Čista Sava bila.

Drugog muža sam upoznala na ulici. Bila sam zgodna i on me pogledao. I on se meni odmah svidio, onako jako lijepo obučen. Imao je pepita sako, braun hlače, cipele mu se sjajile. Zvao se Mile Ostojić, Srbin iz Dvora na Uni bio. Mi smo se već kao znali, dolazio on počesto na kavu. Mile je u Brodu otvorio trgovinu cipela „Fruška gora“ u Schwendemannovoj kući na Korzu kod Save. A u dvorištu Schwendemannove kuće bio je bunar na koji smo išli po vodu za piće, pa kad idem, odmah koketno malo provirim i u Miletovu trgovinu cipela. Kada smo se opet sreli, kažem ja njemu: „O, komšija!“, a on predloži da se u utorak nađemo. Ispričam ja to teti Mariki i odlučim, neću ić'. Ne mislim se ja udavati, tko će mene s dvoje djece uzeti. A, ona meni: „Pa ti si Slavice blesava, pa jel ima u Brodu bolji čovjek za tebe, tako išlifovan, elegantan.“ Ipak, mislim si, kad je Mile zapeo za mene i zbog mene ostao u Brodu, znate da sam i ja onda bila nešto. Bila sam uvijek njegovana, dotjerana, nokti nalakirani… Mada su mu govorili da što je našao u meni da ženi udovicu s dvoje djece, Mile je ipak mene oženio. Mile je imao „Batinu školu“, poslije mature otišao je u Zlin u Češkoj, učio da bude direktor „Batine“ fabrike u Brazilu. Njih osam je završilo tu školu. Znate zašto je „Bata“ otvarao fabrike u Brazilu? Brazilske krave su mršave i ta je koža kvalitetnija za izradu cipela nego od naših debelih krava.

Nisam dugo radila u kavani, Mile me odvukao u „Frušku goru“. Onda smo dobili da otvorimo trgovinu cipela „Astra“ u Novom Sadu, u samom centru veliki lokal. Dobru smo plaću primali. Kratko smo se zadržali u Novom Sadu, osam-devet mjeseci. Potom smo otvorili dvije trgovine „Astra“ u Sarajevu, jednu veću do hotela „Europa“ sa sedam izloga i jednu manju u Ulici Vase Miskina. Stan u Brodu mijenjali smo za Sarajevo i ostali tamo punih dvanaest godina, a onda se opet vratili u Brod. Prvo smo malu „Astra“ trgovinu s Korza (bila u neuglednoj prizemnici na mjestu današnje četverokatnice do hotela „Savus“) preselili u novi lokal u Omladinskoj. Mile je bio jako sposoban i vrlo stručan. Bili smo baš tandem za otvaranje trgovina cipela. U Brod smo dovukli slovenske firme: „Peko“, „Planiku“ i „Alpinu“... U životu sam uvijek nastojala biti pravedna, pomagala drugima, posebno sirotinji, nisam gledala na to tko su kome bili roditelji, pa ni kad smo primali naučnike u trgovini. Nakon 33 godine staža otišla sam u penziju. A Mile je još radio za zagrebačku „Slogu“. Tu je jako dobro zarađivao. Puno je za njih putovao, nabavljao robu.

Slovenci imaju jako kvalitetne cipele, ali meni je cipele ipak pravio privatnik Šiško iz Gajeve u Zagrebu. Išla sam i u Italiju kupovati cipele marke „Rossini“. U Austriji se oblačila, njihovi modeli su baš za moj ukus. A, kad sam god imala novca, putovala sam. U Pariz, London, Češku, Poljsku, Rusiju, Španiju... Brodom sam išla na kružna putovanja tri puta po četrnaest dana, obišla Sredozemlje, posjetila Tursku, Tunis, Alžir i Maroko, pa Skandinaviju… Uvijek sam željela da upoznam svijet. Dobro mi je došlo što govorim njemački i engleski, koji smo Mile i ja učili u Novom Sadu kod jedne profesorice Židovke. Inače, Mileta ta putovanja nisu interesirala, na neka smo išli skupa, ali najviše sam putovala sama. Bio je Mile dosta krut, prema mom temperamentu. Ja sam energična, vrckava, on je mene morao slušati.

Kada je Mile nakon operacije oka oslijepio (u Austriji mu presađivali rožnicu i uništili živac), došli smo skupa u Dom. Nisam ga mogla samog ostaviti. Bilo je to prije osam godina. Mile je umro 2009. i bila bih sama, da mi nije moje Nataše, ona me obiđe i dvaput dnevno.

Gospođa Slava cijelog je života bila i veselog duha, još lani se za poklade maskirala i zaplesala na zabavi koju je Dom priredio. Sada teže hoda, ali rado bi to i ove godine učinila. Posjetio sam ju poslije poklada i bila je jako razočarana. Nije se maskirala, sišla je i pratila program. No, nisu se ni drugi maskirali, samo su se neki spremili u narodne nošnje. - To je meni krivo - kaže gospođa Slava - pa nije narodna nošnja za poklade! Obući krasnu narodnu nošnju i reći "ja sam maškara!"

E, ima gospođa Slava pravo, mislim i ja.

(Posavska Hrvatska, 14. i 21. ožujka 2014.)