Pod naslovom Život u Brodu, „Brodske novine“ 1922. pišu o jednoj brodskoj dobro animiranoj zabavi: … kada su posjetioci već prilično bili ugrijani dobrom i plemenitom kapljicom, a pogotovo žarkim pogledima.
Počelo se je vatreno da pleše „Schimy“, „Wan-step“, „Foxtrott“. Jedan je brat, takvim temperamentom plesao, da je sigurno mislio, da se nalazi sa svojom damom sam u ogromnoj kakvoj stepi. Osobito se istakla jedna mala sa divnim nožicama i velikim očima, koja je kako izgleda bila potpuno svjesna svojih čari.
Jedna damica imala je neobičan pech, jer bi joj svaki čas pri plesu decolte padao (oh, Bože!), u koliko se ta činjenica može pechom nazvati.
Čisto sam zaslijepio, kada bi me zabljesnula ona divna raskošna bjelina, nastala padanjem decoltea.
Spominje se ples schimmy. A tih godine za sve se govorilo da je šimi (shimmy). Šimi, šimi, šimi, svima su bila puna usta toga šimi! Riječ šimi bila je trendovska, kao što je danas riječ kul (cool). Šimi je bio novi ples brzog ritma i pokreta, šimi krhka damica, šimi elegantni kavalir s briljantinom u kosi, šimi muslinska, satenska haljina... šimi geštrajft odijelo, šimi bubi-kopf frizura, pogotovo šimi „u špic“ uske, tijesne moderne ciple sa špicastim lakiranim vrhom, od kojih su noge trpjele i žuljeve dobijale. Šimi se reklo za kuću s novom dekorativnom fasadom u stilu secesije ili art decoa, šimi je mogla biti cifrasta kapija, pa i prostrana avlija ….
O nekom Jozi zaljubljenom u svoj trendovski izgled piše 1924. godine humoristička „Osa“ u broju 3:
Shimmy lice – shimmy nos –
pa sam shimmy skroz na skroz.
Sve što je bilo šimi, bilo je u prvom redu moderno, u samoj špici zbivanja, po novoj velegradskoj modi. Na koncu, šimi se reklo i za stil bezbrižnog, danas bi rekli otkvačenog, življenja, koji je donijelo moderno novo doba, nastalo poslije strahovitih užasa Prvog svjetskog rata, koji se i na taj način nastojalo potisnuti i zaboraviti. Bilo je to vrijeme ubrzanog, bučnog, veselog života, oslobođenog mnogih prijašnjih stega i navada, u moralu prije svega. Može se reći - vladala je prava šimi-manija.
Žene su maksimalno skratile haljine, razgolitile se na kupalištima i plažama i, na užas moralista, kupale se zajedno s jednako razgolićenim muškarcima, izložene njihovim požudnim pogledima. A bilo je još kako pogleda i od ženske strane na suprotni spol.
Pa i kada te tko pitao kako si, mogao si kazati – Šimi! i sve je bilo jasno. Šimi je značilo da se dobro osjećaš, ništa ti ne fali, da tjeraš modu, živiš po modi, ravno ti odavde do Zemuna, jer Hrvatska se onda do Zemuna računala.
Šimi je prije svih prihvatila zlatna brodska mladež, putem filma nastojeći kopirati „amerikanski život“ iz svjetskih metropola. „Shimmy“ zabave priređivale su sve brodske plesne dvorane, restauracije, kavane i oglašavale u ondašnjoj štampi, a onda se provodilo i plesalo do zore. I nije im bilo dosta burne i uzbudljive noćne zabave, jer Hotel „Central“ iz Mesićeve ulice 1925. oglašava „Shimmy“ već i od 10 sati prije podne. Baš „lude dvadesete“ godine, kako se još i danas kaže.
A i selo je uvijek pratilo što se u gradu i varošima zbiva i s malim ili većim zakašnjenjem stizalo je onda nešto od toga i u seosku sredinu. Pomodari, bogate cure, jedinice, momci jedinci, lole i bećari, prvi su gradsku modu s oduševljenjem prihvaćali, a i ostali koliko su bili mogućni. U selima gdje je više gospode bilo slijedilo se takve modne novotarije još više i prije. Ali selo je to ipak na svoju felu okrenulo. No, i to je bilo šimi. Iz pjesama koje su onda spjevane, a još se i danas pamte, najbolje se razaznaje što je sve moglo šimi biti:
Šimi kuća, šimi i avlija,
I u njima šimi đuvegija!
Šimi kapa u lole zelena,
I za njome ružica rumena!
Šimi cura, a šimi i rekla,
Šimi mama, a šimi i seka!
Nekima je šimi moda bila pomalo i smiješna. Posprdno su zapjevali onima koji su noge iz opanka, teško uturili u tijesne šimi cipelice:
Šimi cura, šimi se naredi!
Probaj šimi stajati na zimi!
Samo, moda je moda, šutjelo se i trpjelo i kurje oči i žuljeve i ozebline! Ima i jedna šokačka izreka: Al nek je po mode, pa makar dopodne!
Priča se i ova šala, koja se tih godina zbila:
Došla u Brod snaša iz Ruščice, pa će u dućanu kod „Bate“ svom sinu Mati, a on je već momak bio, cipele kupiti. „Bata“ je od 1938. godine bio u bivšoj „Žutoj kući“, gdje se i danas nalazi, a preselio je u taj prostor iz kuće urara i draguljara Dragutina Schwendemanna, koja je „Bati“ bila iznajmljena 1931.
Ljubazna trgovkinja odmjerila ja Matu i upitala snašu:
- Hoćete li kupiti šimi?
Snaša ju začuđeno pogleda: - Ta kaki Šimi! Njemu sam već pod boltom nove skapčane opance kupila. I to mu je dost. To je za vog mog Matu! - odgovorila je mama, jer zbilja je i sina Šimu imala, a za tu šimi modu još nije od nikog čula.
No, svakog čuda za tri dana dosta. Tako je bilo i sa šimi modom. Ona je prošla, jer za pomodare već je smišljena neka, što rekle babe, „nova ludost“, koju su oni s oduševljenjem odmah prvi prihvatili.
(Posavska Hrvatska, 11. studenoga 2013.)
