Qui tacet consentire videtur. – Tko šuti izgleda da se slaže.
Da je čovjek društveno biće svima je poznato. No, zašto se onda tako i ne ponašamo? Iako se nalazimo u vremenu nevjerojatne buke, izloženosti na društvenim mrežama i komentarima „hrabro“ upućenih iza kompjuterskog ekrana, čovjek u krucijalnim situacijama šuti. Šuti kao zaliven, nijem, jedva da se može osjetiti njegovo disanje.
Ako smo upućeni jedni na druge, a jesmo, čemu onda šutjeti u onim trenutcima kada je ispuštanje glasa prijeko potrebno? Da, svatko od nas odgojen je u svojoj obitelji. Članovi tih obitelji često su odgajani da je bolje šutjeti i staviti stvari pod tepih. U toj nemoći i stavljanje osobne evolucije u mirovanje, nastavili su odgajati i svoju djecu. Upravo ta djeca, budućnost našeg svijeta, posegnuli su za onim sredstvima koja im daju preveliku slobodu. Sloboda koja ih ne uči odgovornosti. Sloboda koja ih nekontrolirano potiče da koriste svoja prava, a zanemare svoje dužnosti. Koliko god htjeli da ovaj svijet živi u harmoniji i ljubavi prema sebi i drugome, takav proces gledamo u usporenom snimku.
Naravno da postoje trenutci kada šutjeti jest zlato. Kada šutjeti ne unosi nemir. U razgovoru s bliskom ili ne tako bliskom osobom, treba biti oprezan da ju se ne povrijedi. Naime, često miješamo naš problem s onim što mislimo da je ujedno problem i tih osoba. No, nije. Tu je potrebno duboko zaroniti u sebe i vidjeti što je to što toliko bocka našu nutrinu, da smo htjeli biti vrlo glasni prema nekom drugom. Svi mi nositelji smo raznih predrasuda. Nisam još upoznala osobu koja nije nositelj barem jedne od njih. Postati svjestan da predrasuda koči naše kvalitetnije razumijevanje svijeta, postat ćemo svjesni da nametanje našeg stava treba blokirati. Ako ne možemo prihvatiti drukčije, ako ne možemo prihvatiti različite političke opcije, feministkinje, religiozne osobe, ateiste, homoseksualce, bogate, siromašne, one koji žive svoj život (pri tome ne ometajući tuđe) i mnoge druge, onda je bolje šutjeti. Govorom ništa nećemo promijeniti. Ono što možemo je mijenjati sebe kako da sve te različitosti, pa i svoje, što bolje slušamo i čujemo. Pojačavati nečiju ljutnju, pa i svoju, nije kvalitetno komuniciranje. To je sadomazohistički govor, koji je ionako previše zastupljen u svim društvenim sferama.
Pojačavanjem ljutnje, njihove ili svoje, riječima i djelima dajemo važnost. I tko je onda tu pobjednik? Mir, ljubav, ljudskost sigurno nisu na toj listi. Ali, kao što rekoh, tu najviše volimo biti gromoglasni. Stajat ćemo u silnim kolonoma, noseći uvredljive natpise od kojih duša boli. Utopit ćemo se u masi, uopće ne propitkujući što stvarno osjećamo i koji su uistinu naši stavovi. Davno su nam rekli da to nešto nije dobro i prihvatili smo takvo razmišljanje kao apsolutnu istinu.
Lakše je tako. Lakše je kada čovjek, to prekrasno društveno biće, ne želi prodrijeti, ponirati, istraživati i pronaći sve silne fragmente priče. Lakše mu je zaustaviti se u određenom trenutku i biti zadovoljan s onim fragmentima koje posjeduje. To nije cijela slika, to nije cijela istina. To je polovično posjedovanje priče. To je opasno. Čovjek se zaustavio tamo gdje je trebao ići do samog kraja. Uz izgovor kako to nije njegov posao. Ma, kako nije njegov, njezin, tvoj, naš i moj posao da ne otkrijemo istin?. Ne budimo ludi, ne budimo nojevi koji će zabiti glavu u pijesak, misleći da smo nevidljivi. Postoje dužnosti koje moramo izvršavati. Osvijetliti činjenicu da smo društvena bića. Zaštiti djecu od bullyinga, obiteljskog nasilja, pokušaja da si ono nešto ne učini, da ne rani ili oduzme vlastiti život. Zaštiti odraslog, ali tako nemoćnog čovjeka koji se nalazi u raljama nekoga koji svakodnevno upotrebljava svoje teške šake nad cijelom obitelji. Koji upotrebljava teške i bolne riječi koji zamrzavaju obitelj u mjestu i oduzimaju joj moć. Zar ćemo samo tako lako proći, gluhi, nijemi, tromi? Da, mnogi će proći. I onda će ti mnogi, sjesti za svoja osobna računala, pročitati članak o situaciji sličnoj onoj kraj koje su i sami prošli i ignorirali ju. Samo što ovoga puta, stavit će svoje dlanove na tastaturu i pisati. Pisati uvredljive, nasilne i prijeteće komentare. Svjesni ili nesvjesni kolike su kukavice, frustraciju će rješavati teškim riječima. Tog trenutka počeli su se voditi kako šutnja nije zlato. I dok tako hrabro kucaju što bi sve radili nasilnom čovjeku, nasilni čovjek koji im se nalazi u blizini čini sve čime će postati glavni akter sljedećeg članka o nasilju. I dok tako hrabro kucaju što bi sve radili roditeljima čije dijete konstantno zlostavlja druge, njihovo dijete je jedan od glavnih sudionika u zlostavljanju plahog i vrlo uplašenog djeteta ili tinejdžera.
Toliko zaokupljeni vlastitim frustracijama i patnjom, zaboravljamo žive oko nas. Puno pričamo, a ne govorimo ništa. Riječi su nam uzaludno izgovorene, jer jedina težina koju imaju, boli ili ne donosi nikakve koristi. A ako nas netko i upozori na nasilno ponašanje članova obitelji, tupo ćemo odslušati ili pak i sami biti agresivni.
Vrijeme je da se pokrenemo, da krenemo za onima koji su već pokrenuli. Treba biti oprezan i ne kretati za nasilnim aktivistima (nažalost ima i takvih). Pokrenuti se za onom grupom ljudi kojoj je jedini cilj biti uz one koje pate. Slijediti one koji žele pomoći i žrtvi i nasilniku, jer upravo takvi razumiju koliko je ljubavi potrebno svima. Odgovornost za počinjena djela koja su nekog povrijedila ili čak uništila, mora postojati. Sačuvati nekoga od toga, ne donosi nikakvu društvenu korist. S druge strane, pokazati i tim ljudima da neće biti zaboravljeni i da postoje oni koji žele vidjeti ih u sretnijem životu. Evolucija svakog ponaosob je imperativ. Zatvarati oči pred ljudima, djecom koja su u potrebi da ih se zaštiti, je ogromni propust i nebriga svih nas. Bilo da ste roditelj, odgajatelj, nastavnik, prijatelj, jednostavno nemojte reći da to nije vaša stvar i da treba gledati vlastiti život. Sutra ćete vi, ja, naši bližnji, biti oni koji će trebati zaštitu. Ne bismo htjeli dobiti odgovor koji upravo rabimo, zar ne?
Dobro razmislimo kada je potrebno šutjeti, a kada dići glas i pobrinuti se za bližnjega i samog sebe. Prvi korak, počnimo razgovarati sa samim sobom, propitkujući se, hodajući prema mudrim odlukama, skupljajući prave savjete, učeći što je istina. Neće biti lako, možda ni do kraja izvedivo, ali vi ćete znati da ste pokrenuli, činili i da niste šutjeli.
Qui tacet consentire videtur. – Tko šuti izgleda da se slaže.
PRETHODNA VIJEST
SLJEDEĆA VIJEST
