Vjerujem da smo mnogi iskusili takve „čari“ djetinjstva koje su nas uz sve ostalo što nam se događalo itekako obilježili.
Vrijeđanje zbog viška kilograma osjetila sam već u ranom djetinjstvu. Primila sam dosta verbalnih udaraca koji još i danas znaju me podsjetiti na onaj osjećaj da vrijedimo onoliko kako izgledamo. Susretala sam se s okrutnim komentarima od svojih vršnjaka, koji očito nisu ni sami imali uzore koji bi ih naučili koje su prave vrijednosti jednog bića. Nerijetko se znalo događati da bi osoba koja se također borila s viškom kilograma, nazivala me debelom. I što onda reći? Kao dijete zanijemite ili se posvađate s takvom osobom ili okrenete sve na humor i postanete klaun, jer još uvijek nemate životne mudrosti kojom bi uvidjeli da i ta osoba nevjerojatno pati.
Vjerujem da smo mnogi iskusili takve „čari“ djetinjstva koje su nas uz sve ostalo što nam se događalo itekako obilježili. Netko se nekako uspio riješiti tog životnog razdoblja, pronaći svoj glas i mudro ga ispustiti, promijeniti svoj izgled, prihvatiti sebe u svoj svojoj ljepoti ili je nažalost još uvijek zatočen u svim tim davno izgovorenom riječima kojima još uvijek daje nevjerojatnu snagu tijekom svoje svakodnevnice. Situacija je raznih i svi oni koji su prošli kroz razna šikaniranja, vrlo dobro znaju kako su se nosili s tim i kako se možda još uvijek s time nose. Mehanizama je raznih. Sve kako bi se zaštitili od iskompleksiranih predatora koji ne idu dalje od onoga što se nalazi pred njima. Ne idu dalje od tijela koje stoji pred njima i koje zbog svojih nesavršenosti (a svi ih imamo) prozivaju tuđe nesavršenosti.
Iako smo mnogi odmakli od svog djetinjstva i zašli u zrele godine u kojima se valjda očekuje da sebe u potpunosti prihvatimo, primjećujem da smo daleko od iskrenog prihvaćanja samih sebe. Vrlo plitko se promatra život jednog bića. Uz sve što se događa oko nas, uz sav ranjeni i manjkavi duhovni svijet, društvo se uhvatilo mesa, kože, celulita, bora, guzica, sisa (upotrebljavam upravo riječi društva).
Primjećujete i vi sve to, zar ne? Možda čak i sami tako znamo pomisliti, jer nije lako pobjeći od svih tih pojava kojima smo intenzivno izloženi. Kada samo pročitam komentare koje internet ratnici ostavljaju na društvenim mrežama. Tako hrabro natipkaju riječi koje nekog vrlo krhkog mogu samo još više odvesti u ponor emocionalnog prejedanja ili situacije u kojoj neće ništa pojesti. Koliko puta bih čula da netko opisuje nekoga riječima – ma znaš, to ti je ona visoka i debela ili to ti je ona s grbavim nosom i malim sisama ili znam tu osobu, ona je ISTO debela…(slobodno nastavite niz onoga što i sami primjećujete ili možda i sami izgovarate). Ovdje ne želim sebe prikazati kao biće koje nikada nije nekoga povrijedilo ili opisalo nekoga na temelju izgleda. Ne. Lagala bih kada bih rekla drukčije. Nego, ono što mene posebno iznenađuje, a i boli, je da ljudi mojih godina to još uvijek čine. Imam 37 godina i još uvijek susrećem takve ljude koji prvo odmjeravaju čovjeka od glave do pete, komentiraju njegov ili njezin izgled pogrdnim riječima. Susrećem ljude svojih godina koji barataju vrlo siromašnim rječnikom, i onda iz te svoje siromašne riznice izvlače iste one rečenice koje su upotrebljavali dok su još bili djeca. Još uvijek osjetim one poglede koji nisu usmjereni prema drugom paru očiju, već prema trbuhu, nogama, dojkama koje ne zadovoljavaju njihove iskrivljene kriterije. I odakle nam pravo da uopće postavljamo kriterije. Najbitniji kriterij je zdravlje sviju nas, a kako ćemo izgledati i koji stil njegovati, ostaje isključivo na nama.
Još uvijek se susrećem s ljudima koje će kada vide osobu jače građe reći da je takva jer stalno ždere, a ako vitka osoba pojede istu količinu, za nju će reći da je samo proždrljiva. Još uvijek se susrećem s ljudima koji će komentirati trudnu ženu da je ogromna, debela, a njezini nalazi pokazuju da je savršenog zdravlja. Još uvijek se susrećem s ljudima koji traže partnera prvenstveno na temelju izgleda i oko cijelog tog imidža grade svoju vezu, pa čak i zajedno komentiraju izgled drugih osoba koje su možda jedva skupile hrabrost da tog dana prošetaju kroz svu tu silnu gomilu. Još uvijek se susrećem s ljudima koji ne znaju da sve te osobe koje sude po onome što prvo vide, po njihovim tijelima, su osobe koje tog dana možda jedva da su nešto pojele. Ne znaju da te osobe možda prolaze kroz vrlo težak život kojeg vješto skrivaju iza zatvorenih vrata. Ne znaju da te osobe čine mnogo toga kako bi svoja tijela dovela u stanje društvene prihvatljivosti. Ne znaju da svakodnevno vježbaju, a pri tome liječe i svoju ranjenu psihu koja se također osjeća debelo i ružno i glupo.
Nisu svjesni da sutra njihova lijepa tijela, lijepa lica mogu doživjeti susret s uništavajućom silom i izmijeniti ih u potpunosti. Nisu svjesni da njihovi udovi mogu doživjeti nepokretnost, a lica unakaženost. I što onda? Kako nastaviti živjeti, ako se doživljavamo samo kroz ono što je opipljivo, ako se doživljavamo samo kroz tijelo? Što ostaje?
Odgovorit ću na ova pitanja. Ostaje i dalje tijelo. Ali, tada, osobe koje dožive takvu iznenadnu transformaciju, trebali bi doživjeti i transformaciju svijesti. Početi upoznavati onaj dio sebe i odgovoriti si na pitanja zašto je izabrao/la svoj glas tijekom života koristiti za vrijeđanje onih koje tek sada počinje shvaćati. No, moja želja je da to svi počnemo shvaćati i bez nedaća koje nas mogu zadesiti. Voljela bih da počnemo prihvaćati sami sebe, da ne tražimo odobravanje u očima drugih, već da sami uvidimo koliko smo lijepi. Voljela bih kada bih se i sama prihvatila i zavoljela. Ali, evo, priznajem, još uvijek sam u tom procesu. Borim se, činim, djelujem, ali stvari se ne odvijaju onom brzinom kojom bih željela. No, kako radim u školi, trudim se da tim bićima koji su izgradnji prenesem poruku da naša tijela su lijepa i da naši različiti izgledi čine ovaj svijet još ljepšim. Ne želim da se itko stidi instrumenta kojim možemo činiti čuda. Ali, voljela bih da shvatimo da nismo samo tijela, da smo puno više od toga. Naravno, potrebno je brinuti se za zdravlje tijela i očuvati ga. No, ako već hodimo prema zrelosti, pobogu počnimo se onda tako i ponašati.
Počnimo pitati ljude kako su, a ne govoriti im da su se udebljali, jer vjerujem da oni već to znaju i bez toga da im netko još dodatno obznani. Pitajmo ljude jesu li sretni, što ih čini sretnim. Razmjenjujmo s ljudima misli o životu, radosti, ljubavi. Poslušajmo njihove boli, tugu. Nasmijmo ih. Veselimo se susretu s njima, s njihovim osobnostima, a ne samo s njihovim tijelima. Nema ružnih ljudi. Ružna su djela koja vrijeđaju, ponižavaju, udaraju i oduzimaju tijelima živost.
Znajte da na kraju dana, kada skinemo odjeću koja nas je tobože krasila i s kojom smo pokušali dati svijetu izjavu o sebi, ostajemo mi koji smo više od propadljivog tijela. Ostaju i naše emocije, naši strahovi, naša nada, ljubav. Ostaje onaj bestjelesni dio nas. Ostaje i naš duh.
„Postati čovjek ljepše je nego postati kralj.“
A. G. Matoš
Tajchee
Foto: Daniel Živatović
PRETHODNA VIJEST
SLJEDEĆA VIJEST
