Kanjon Pljuskara, naziv dobio po istoimenom potoku, smješten sjeverozapadno od Slavonskog Broda, omiljeno mjesto planinara i svih onih koji vole boravak u prirodi, naravno, onoj iskonskoj. Žubor potoka, šum jednog od slapova i čaroban poj ptica, ostavljaju dubok dojam na svakog onog, tko posjeti taj komadić raja, istina, ne svima baš dostupan, ali u skorijoj budućnosti sigurno da. I Javna ustanova Natura Slavonica je nedavno dobila ingerenciju nad tim biserom prirode, proglašeno je zaštićenim područjem, pripremaju se budući projekti i planovi. Doći na Pljuskaru moguće je sa svih strana, ali najčešće se koriste putevi od jezera Petnja ili iz sela Rastušje, malog sokačića u kojem se nalazi rodna kuća pjesnika Dragutina Tadijanovića.
Osobno, najčešće dolazim sa Petnje, u zaljevu Tomašica presječem planinarskom stazom ili uz potok Petnja, preko jednog srušenog debla prijeđem kanjon potoka i dalje putem nastavim prema Pljuskari. Naravno, morate ipak poznavati teren jer u protivnom, mogli bi zalutati, mnogima se to već dogodilo. U razne aplikacije nemojte se pouzdati, naime, na mnogo mjesta mobilni vam nije od koristi, nema signala. Dolaskom na Pljuskaru stupili ste u sasvim novi svijet, čaroban i umirujući i kada već ste tamo, samo se prepustite tom opojnom mirisu šume, rapsodiji pjeva ptica, sjedite na panj, kamen ili zemlju, slušajte i promtrajte i vidjeti će te da vam nešto više od toga i nije potrebno, sve što je oko vas je u stvari, jedino i dovoljno. Kada odmorite umorne noge, okupate svoje tijelo svim blagodatima šume, uputite se u vlastitu malu avanturu i istražujte, učinite taj dodir sa prirodom, dopustite da sva vaša osjetila budu prožeta njenim mirisima.
Promatrajte okamine fosila, ostatke Panonskog mora, dodirnite sve oblike, bilo zemlje, bilo kamena. Povirite u te male pukotine u stijeni, još uvijek neistražene špilje, primjetiti će te da su žive. Ako prohodate malo više, naći će te i izvore pitke vode, hladne i svježe, ničim zagađene. U jednoj od špilja primjetio sam šišmiša kako naglavačke visi, gledam ja njega, gleda on mene i baš ga briga što prkosi gravitaciji ili bilo kojoj drugoj tezi. Kada sam bio klinac i ja sam se okušao visiti poput njega, našao prigodnu granu, okačio se nogama za istu i sve je bilo dobro dok grana nije pukla, od tada tu glupost ne ponavljam jer nemam baš nijednu „čisu“.
Nedaleko od kanjona nalazi se i staro groblje, putem zapadno od kanjona, na kojoj će te primjetiti malu gotičku kapelu, izgrađenu još u 15 – tom stoljeću. Za nju je zanimljiv podatak da je jedna od malobrojnih tzv. Grobljanskih crkvica koja je preživjela tursku vladavinu na ovim prostorima. No, kako svaka priča ima svoj kraj, tako i ova, a na kraju iste vam upućujem poziv da svakako posjetite kanjon Plljuskaru, ponesite mobilni ili foto aparat, termosicu sa kavom i nešto malo hrane i biti će to vaš mali izlet u sasvim drugačiji svijet, prožet mirom i spokojom, suptilnim mirisima i zvukovima koji odmaraju duh i tijelo.
tekst i foto: Antun Lukšić
PRETHODNA VIJEST
