101 brodska priča
Jednu poznatu ljepoticu ne možemo preskočiti kada govorimo o vremenu dvadesetih i početka tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Brodu na Savi. Njen imidž, njen stil života upravo najzornije ocrtava to zahuktalo poslijeratno novo doba, „lude dvadesete“, koje su prekinule s mnogim dugogodišnjim tradicijama još iz prošlog, devetnaestog stoljeća. Prvi svjetski rat i sve traume koje su s njim bile povezane otišle su u zaborav, ali svijet je uzdrman velikom svjetskom ekonomskom krizom, već postoje slutnje novoga ratnog sukoba i nastala je neka vrsta razuzdanosti, za ono vrijeme, čini nam se, upravo nevjerojatna.
Ella je bila kći uglednog brodskog obrtnika, zlatara i draguljara Dragutina Schwendemanna i supruge mu Jozefine, djevojačkog prezimena Teufel. Njima se 1911. godine rađaju blizanci, Ella i Karlo. Osam godina kasnije rođena je još jedna djevojčica, Teodora. Oni odrastaju u centru grada u obiteljskoj palači, prelijepoj neostilskoj katnici, u bogatom građanskom okruženju, jer Schwendemannovi su pripadnici visokog društva, prave brodske elite.
- Kao mlada djevojka Ella je bila, kako bi danas rekli, hiperaktivna, pretemperamentna, do besvijesti svojeglava, neobuzdana i neukrotiva i njeno je stasanje didi Dragutinu ponekad zadavalo grdne glavobolje, – kaže njen nećak Stribor Uzelac Schwendemann.
Ona se bavi sportom, dobra je plivačica, neizostavna na Repićevom kupalištu, Adi, Poloju. Ella paradira u modernim badekostimima, izležava se na bambusovim ležaljkama... Na fotografiji s Ade iz 1925. još je u tada općeprihvaćenom čednom crnom glotanom kostimu sa suknjicom, a 1928. moda se promijenila, pa je i Ella, naravno među prvima, u tankom vunenom kostimu, koji se smočen tijesno pripijao uz tijelo te do u detalja otkrivao i naglašavao svu intimu. K tome bijeli girtl preko Ellinog badeancuga bio je najnoviji krik mode i kao šlag na ovoj modnoj torti. U Ellinom društvu su dražesne shimmy djevojke iz najboljih brodskih kuća: kći poznatog modnog krojača Zora Kuhner, kći posjednika Milica Graff, kći bačvarskog obrtnika Ema Exle, pa Vilma Schwendemann, kćir Dragutinovog brata urara, onda kći vlasnika ciglane Elizabeta Laub i druge.
Ella, kao što i priliči, sva u snježnobijelom (nafaltanoj suknjici, bluzici, patikama i dugim bijelim čarapama), opet među prvim brodskim djevojkama, igra tenis u Pilarevoj ulici, gdje su od 1929. godine tereni „Građanskog tenis kluba“. I u Brodu tenis je sport elite, igra ga sva brodska zlatna mladež. No, lijepe djevojke iz Ellinog društva nisu samo u krugu stasitih tenisača, one su pravi mamac snažnim momcima i iz drugih sportskih udruga u koje su i same bile uključene.
Ella je u skautima – planinka. Ona je i u građanskom klubu esperantista „La Espero“, koji je u Brodu imao priličan broj članova.
Godine 1929. velika senzacija: birana je miss grada Broda na Savi. Djevojke su se s oduševljenjem prijavljivale. Priređena je ekskluzivna maskirana zabava „Kola jahača Ljudevit Posavski“ pod nazivom „Vesela noć u dvorcu šeika Ben-Alia“ i pod zabavom je izvršen izbor. Obožavatelji, roditelji, rodbina, znanci i prijatelji slali su glasovnice za svoje favoritkinje. Koja je sakupila najveći broj glasovnica, proglašena je pobjednicom. Zora Kuhner imala je tada najviše sreće. Ella je bila pratilja. Fotografiju pobjednica objavio je čak i zagrebački ilustrirani „Svijet“! U izboru miss Broda 1930. opet susrećemo Ellu Schwendemann, koja se visoko plasirala, ali izborni inženjering bio je već i tada poznat i pobijedila je druga djevojka.
Tih dvadesetih godina svi slojevi društva opijeni su zabavom, često se ludo, raskalašeno i nemilice provode, svatko u granicama svojih mogućnosti, jer život je kratak i treba ga uživati. Naravno, Ella i njeno društvo sudionici su onih najelitnijih, prvorazrednih zabava obijesti i izobilja, krasno zasnovanih s biranim programima za otmjenu publiku, u „Centralu“, kod „Tri gavrana“, „Kasinu“, „Hrvatskom domu“...
Elline svečane, elegantne haljine profinjenog ukusa, od satena, crepa, s blještavim šljokicama, slijede modne trendove rafiniranog art decoa, a u tonu s haljinama su i lagane satenske plesne cipelice. Uz to idu svjetlucave svilene čarape u kojima su noge bile tako izazovne i seksi. A, te noge su temperamentno, s punim zanosom i bez predaha plesale shimmy, charleston, carambu, step, fox-trott i druge brze, okretne, moderne internacionalne plesove uz ludi ritam jazz glazbe koja ih je pratila. Plesni pokreti su naučeni u školama plesa i udvornosti, koje su odreda svi mladi pohađali, jer za svaku sezonu zabava dolazili su iz svjetskih centara novi plesovi. Bezbrižnost, šetnje korzom, kino, zabava i samo zabava i ta silna druženja, ideali su ove, zapravo neshvaćene generacije. Opija ih život planetarno popularnih hollywoodskih filmskih zvijezda i žele bar na kratko proživjeti njihovu svakodnevicu i glamurozni stil života. Bar tako su maštali.
Kad je Ella na brodskoj gimnaziji završila „malu maturu“, roditelji ju šalju u konvikt za djevojke iz finih obitelji, u gradić Stockerau sjeverno od Beča. To je, inače, bilo uobičajeno u brodskom hoh društvu. Taj internat sa školom držale su stroge časne sestre i djevojke su odgajane da budu dobre supruge i majke u dobrostojećim građanskim obiteljima, stjecale su otmjene manire, usavršavale jezike... te su im time i šanse da nađu dobrog ženika bile veće. Ne treba niti naglašavati da je i religiozni odgoj bio sastavni dio školovanja. Možemo tek zamisliti koliko puta su savjesne svete sestre zazivale božju pomoć da desetine tih razmaženih i kapricioznih gospođica uspiju odgojiti po pravilima i programu škole.
Po povratku u Brod, Ella počinje raditi kod fotografa Davida Hechta u Starčevićevoj ulici broj 4. No, nije to bilo profesionalno bavljenje fotografijom, već više neka vrsta hobija i pomaganja u poslu. Hecht je 1929. godine došao u Brod iz Vukovara i donio osebujne novine u fotografiji, što je mladež s oduševljenjem prihvatila. Fotomontažom nastajale su neobične, često i smiješne scene: djevojke ili momci izlaze iz saksofona, sjede na rubu krhkih čaša, žongliraju u nekoj nemogućoj, često i „pogibeljnoj“ pozi... Mladi su se upravo natjecali tko će se fotografirati u što „luđoj“ situaciji.
Ella se 1931. godine udaje za Stjepana Tropscha, podrijetlom Vinkovčanina, činovnika jedne engleske osiguravajuće kuće. U ovome braku rođene su dvije kćeri, Jasna 1932. i Branka 1934. godine. Jedno vrijeme živjeli su u Zemunu, gdje je Stjepan za Nezavisne Države Hrvatske bio domobranski časnik u garnizonu, tu je dočekao dolazak Rusa u listopadu 1944. godine, ali tada je uhićen i ubijen.
A Ella za rata postaje engleski obavještajni agent. Vjerojatno je vrbovana preko muževe engleske firme. Od godine 1944. i Dragutin Schwendemann pomaže partizane. „U šumu“ šalju kojekakve vrste pomoći, sol, nalivpera, dvoglede, ručne satove, naočale... Veza je Ella. Ona je s partizanima povezana preko dvojice brodskih slikara, Alberta Grubera i Rusa Vasilja Antipova, koji su opet u vezi s partizanskim obavještajnim povjerenikom ROC-a (Rajonski obavještajni centar) za grad Brod, drugom Matom Šikićem. Prikupljaju razne povjerljive podatke koji mogu koristiti partizanima, prikupljaju novac i druge priloge, skrivaju progonjene i osumnjičene, kao kuriri i vodiči pomažu dobrovoljcima da dospiju do oslobođenog teritorija na Dilju...
Ella je do povjerljivih podataka često dolazila u samoj očevoj kući. Schwendemannovima nasuprot, u Radosavljevićevoj palači na Maloj pijaci, bila je njemačka Komanda mjesta („Orts Kommandantur“). Kako se gospodin Dragutin upoznao s visokim vojnim osobljem, a oni su opet saznali da je on jako dobar šahist i agilni natjecatelj (bio je utemeljitelj i predsjednik brodskog šahovskog kluba), stali su njemački oficiri u Schwendemannovu kuću dolaziti na „šprahštunde“ (ugodna ćaskanja), ili još više da se s njim okušaju u igri šaha, a vjerojatno su ih i lijepe Schwendemannove kćeri zanimale. Pritom su vođeni razni razgovori, dapače domaćin ih je i navodio na određene priče i teme. Ella se, kao slučajno, znala zateći u istoj prostoriji gdje su oni šahirali, ili je ponešto načula samo u prolazu, a mogla je iza vrata i prisluškivati a da to Nijemci ne primijete. Svakako, njemački je jako dobro razumjela.
No, Ellina špijunska grupa je provaljena i većina je pohapšena. Antipov je uspio pobjeći u partizane, a Gruber i Ella dospijevaju u ustaški zatvor u Starčevićevoj ulici. Kod strašnog bombardiranja Broda 19. siječnja 1945., Ella je skončala u ruševinama ove zloglasne mučionice koja je do temelja sravnjena. Gruber se, teško ranjen, našao među trinaest preživjelih zatvorenika. Uz pomoć veza i poznanstava smješten je u bolnicu, otkuda ga kod povlačenja ustaše izvlače u transport prema Gradiški ili Jasenovcu, te usput strijeljaju.
Eto, tako tragično završava život Elle Schwendemann, mogli bismo reći brodske Mate Hari, svakako vrlo neobične i osebujne osobe, poput likova iz romana po kojima se snimaju filmovi.
Ellin otac, gospodin Dragutin Schwendemann, bez obzira na to što je pomagao partizanima, što je Ella bila na njihovoj strani i radila za njih, biva 1945. godine uhićen i zatvoren u Staroj Gradiški. Da tragedija bude još veća, Ellin brat blizanac, Karlo, nestaje na Bleiburgu.
- Skrhan gubitkom dvoje djece, dida je sve ovo nastojao potisnuti tako što se o tome u porodici nikada nije pričalo, stoga i o Ellinom obavještajnom radu malo znamo, - zaključio je gospodin Stribor koji je sačuvao brojne fotografije svoje temperamentne tete Elle.
(Posavska Hrvatska, 2. kolovoza 2013.)
