Na bivšem velikom brodskom pašnjaku Zverincu, sjeverno od grada (već današnji Trg pobjede bio je dio toga pašnjaka), a južno od Željezničkog kolodvora, te na mjestu ubavog i sjenovitog parka kestena Jankomira sa svratištem-hotelom istog imena - „Jankomir“, uz nestalu Njegoševu ulicu i prijeki pješački put koji je vodio kroz Jankomir, odnosno danas naselje Plavo polje, od dvadesetih godina prošlog stoljeća počela je nastajati planska četvrt modernih prizemnih obiteljskih vila, „tiha, otmjena četvrt“, „elitna četvrt“, kako se tada još reklo.
Istočno je bila Harambašićeva ulica (danas Vukovarska), uz koju su sagrađeni industrijski pogoni. Automatički moderno građen trokatni Kellerov i Marbachov paromlin „Zvijezda“ (1923.), za kojega su strojevi nabavljeni u Njemačkoj. Iza mlina, od ranije (1904.), već je bila Gradska plinara s velikim plinospremnicima, a južnije Benčevićeva Slavonska ljuštiona riže (1933.), pa veliki podrum Brodske vinogradarske zadruge (1930.) na uglu s Pilarovom ulicom (gdje je danas „Tena“). Ovaj podrum građen je po nacrtima zagrebačkog arhitekta Vladimira Šterka. Zapadno od parka Jankomir bilo je prostrano vojno zemljište s vježbalištima te zatvorenim i otvorenim skladištima Željezničke komande koja je bila smještena u tvrđavi.
Na sjednici gradskog zastupstva 31. ožujka 1921. pod točkom 13. raspravljano je o molbi židovskog športskog kluba „Makabi“ koji je tražio da im se dodijeli zemljište na Zverincu na kojem bi uredili nogometno igralište, za što su bili spremni izdvojiti 4.000 kruna. Istovremeno bila je i ponuda „Marsonije“ koja je za isto zemljište nudila 5.000 kruna. Međutim, obje ponude su odbijene, jer je to zemljište bilo opredijeljeno za gradilišta.
U brodskim novinama „Hrvatska zajednica“ iz 1922. godine može se pročitati kratka vijest: Na Zverincu je podignuta vila g. Penga (ispravno je, čini se, Pentza). Ovoga ljeta će se početi zidati još nekoliko vila na Zverincu.
Znači li to da je „Žuta vila“ (tako je nazvana u kasnijem oglasu za prodaju) g. Viktora Pentza prva podignuta na ovoj lokaciji? Ali, već 1924. godine, radi prijenosa svoga poduzeća (nisam uspio saznati čime se poduzeće bavilo), gospodin Pentz vilu prodaje daleko ispod vlastite cijene, daje oglase, no kupaca nema, pa oglašava i 1925. godine. U oglasima navodi da vila ima osamnaest godina oprost od poreza, a sastoji se od tri sobe, kuhinje, kupaonice, smočnice, prostranog hodnika, pokrivene verande. Ima instaliran interurban telefon, moderne vodovodne instalacije, centralno loženje, a ispod cijele vile nalazi se suhi podrum. Uz vilu je obrađeni vrt i drvarnica.
Još gradski inženjer Dragutin Žugaj (bio u Brodu na toj funkciji od 1907. do 1923.) zasnovao je 1920. godine Regulatornu osnovu grada po kojoj je na Zverincu predviđena gradnja stambenih zgrada, no on je neoprostivo, „porušivši“ vanjske bedeme tvrđave, s prometnicama i stambenim blokovima duboko ušao i u samu tvrđavu. Srećom, to se tada ostvarilo samo na papiru.
Žugaj je umro 1923. godine i naslijedio ga je inženjer Oto Vernić. U jednom članku u „Hrvatskoj zajednici“ 1922. on piše o urbanističkom razvoju grada, gdje kaže da bi se t. zv. mirnu četvrt ili četvrt za vile pred Željezničkom stanicom, trebalo proširiti uz cijelu cestu prema brodskom brdu. Grad je sa jasno određenom fabričkom četvrti. Trgovačka-obrtnička četvrt grada nastaje na prostoru izmedju Save, ulice Sv. Florijana, Trumbićeve ulice-Jelačićevog trga i trga kralja Petra… Radničkoj četvrti je položen temelj na Lutvinki, što bezuvjetno odgovara tendenci razvijanja, tim više što bi ona onda bila u neposrednoj blizini tvorničkog dijela grada.
S ovako jasno određenim gradskim četvrtima, počele su na Zverincu nicati gradnje. „Brodske novine“ br. 33 iz 1924. izvještavaju sa sjednice gradskog zastupstva. Traženo je, i dozvole za gradnju vila na Zverincu dobili su: Nikola Bogetić, Durlen i Kraus, uz uvjet da kuće imaju biti u pravom smislu ville sa podom visokim 1 m nad budućom cestom.
Godine 1928. mole zemljište, gradske parcele na Zverincu: Julijana Bokolić krojačica iz Bosanskog Broda, Franjo Pavić, Vjekoslav Podležak, Josip Stakne, Gjuro Pleša, u svrhu gradnje kuća - vila. Gradsko zastupstvo im odobrava, odnosno zemljišta prodaje uz cijenu od 25 dinara po m².
Godine 1929. S. Adler moli prodaju zemljišta od 310 hv. za gradnju obiteljske vile na Zverincu. I njemu gradsko zastupstvo odobrava kupnju zemljišta, također uz cijenu od 25 dinara za 1 hv.
Sljedeće godine, 1930., Milan Ogrizović moli kup gradilišta od 184 hv. na Zverincu, u svrhu gradnje prizemne vile od tri sobe.
Iz Zapisnika gradskog zastupstva saznajemo da je 1932. godine i gradonačelnik, rezervni sanitetski pukovnik, liječnik dr. Henrik Duffek tražio zemljište na Zverincu, ali i odustao od gradnje, te se sa suprugom Cvijetom zahvalio na dodijeljenom im gradskom gradilištu. Građevinski odbor jednoglasno je predložio da se zahvalnica uzme do znanja. Duffekovi su potom kupili monumentalnu jednokatnu klasicističku palaču Fridrich (bivša upravna zgrada „Novogradnje“) kod Male crkve. Da grade više-manje tipsku vilu, Duffekovima, zapravo nije odgovaralo, htjeli su nešto luksuznije i veće, a palača Fridrichovih sasvim je zadovoljavala njihove hoch ambicije.
I, kroz par godina, pokraj kolodvora nastao je čitav konglomerat vila u lijepom stilu, piše „Jutarnji list“ 1933. u članku Moderniziranje izgleda grada Broda.
Na planovima grada vidimo da je na Zverincu sagrađeno ukupno jedanaest modernih vila. Sve su samostojeće, slično građene u slogu ladanjskih vila, prizemne s mansardama, otvorenim i zatvorenim ostakljenim verandama, predvrtovima i vrtovima, a i kvadratura svih vila bila je otprilike ista. Idući od Pilareve prečacem kolodvoru, prvo su bile tri vile, sjevernije od njih četiri, zatim jedna, pa ponovno tri, od kojih su dvije bile pročeljima na Njegoševu ulicu. Fasade vila oblikovane su u duhu tada modernog avangardnog novog osebujnog umjetničkog stila, secesije, s karakterističnom vrpčastom dekoracijom koja se spušta duž pročelja. Ulične ograde vila su također bile nadahnute novim stilom, zidani stupovi su masivni i zaobljenih vrhova, a u zaobljenjima je reljefni krug i sl.
No, vlasnici vila relativno su kratko uživali u svojim lijepim, udobnim kućama i njihovom mirnom okruženju.
Cijelo naselje vila uništeno je u bombardiranjima grada u vrijeme Drugog svjetskog rata. Doslovno je preorano tepisima bombi, a preživjela samo jedna vila koja se s relativno novim preinakama može i danas vidjeti. Sačuvan joj je tek dio, i to stražnji, neizmijenjene karakteristične secesijske fasade.
U ovoj vili nekada je bio dječji vrtić, a na nju je kasnije gotovo nalijepljen novoizgrađeni Zavod za zapošljavanje.
(Posavska Hrvatska, 6. prosinca 2013.)
