Pri samom kraju Osječke ulice u Brodu živi vitalni devedesetgodišnji gospodin Ivica Bader, rođen 1925. godine. Kaže, uvijek se ta ulica tako zvala, i za Kraljevine Jugoslavije i za Nezavisne Države Hrvatske, a samo za vrijeme „partizana“ nazvana je Partizanska. I sada, poslije Domovinskog rata, opet je Osječka.
- Moja očevina bila je na nekadašnjem broju 163, to je bila treća-četvrta kuća od ove gdje sad stanujem. Ta je kuća 1949. kao folksdojčerska konfiscirana, a ja sam onda kupio plac od Toffolinija, braće Filipa i Jakoba, vlasnika ciglane i napravio ovu kuću, koja nosi broj 327, jer u ulici je u međuvremenu, za vrijeme NDH i za Jugoslavije, napravljeno puno novih kuća.
Baderovi su iz Baden Badena u Austriji, ali su prvo bili naseljeni u Bačkoj, u mjestu Bulkes, kotar Palanka, otkuda su doselili u Trnjane, a 1905. godine u Brod na Savi. Moji roditelji su bili poljoprivrednici, imali smo 3,5 jutra zemlje. Tata Heinrich – Hinko (rođen u Trnjanima 1897.) usto je radio i kao brusač u tvornici „Slavonija“, društvu za dionice i industriju drveta. Mama, Ana Beretinčić je iz Vrbovskog. Upoznali su se u „Slavoniji“, gdje je i ona radila u parketariji. Imao sam sestru i brata. Sestra Katarina živa je u Jagićevoj ulici, a brat Heinrich je umro u Njemačkoj. On je s bakom i didom odselio u Njemačku, kada je, pred kraj rata, 1944. godine, bilo povlačenje njemačkog stanovništva.
U udaljenu Dječačku osnovnu školu u Badalićevoj ulici Ivica je išao svaki dan pješice. Bilo je teško, jer ni bicikla nije bilo. Sjeća se učiteljice Sofije Milinković, koja ih je učila sva četiri razreda. Potom je opet išao pješke četiri godine u Građansku školu, negdje kraj Save, niže Korza. Tu je bio samo jedan razred te škole, jer škola u Badalićevoj je bila prenapučena (u istoj zgradi bile su i Dječačka i Građanska škola). Godine 1941. Ivan Bader je upisan u njemačku učiteljsku školu u Osijeku, koju je pohađao tri godine, a četvrtu je nastavio u Austriji u Lilienfeldu kod Beča. U kući se govorilo njemački i nije imao problema s jezikom.
Kada je 9. svibnja 1945. padom Njemačke rat završio, s jednim transportom Nijemaca folksdojčera krenuo je iz Beča kući u Jugoslaviju. Vlak teretnjak s izbjeglicama išao je do Zagreba. Istovarili su ih kod Zagrebačkog zbora (Velesajma) u Savskoj. Tu su morali proći kroz kordon partizana koji su ih temeljito opljačkali, oduzeli sve vrijedno, zlato i srebro, nakit, satove... uzimali su od odjeće, obuće što se kome svidjelo. Ponovno su ih potjerali na željezničku stanicu i po noći, onako iscrpljene, utovarili u marvenske vagone te odvezli natrag za Maribor, u namjeri da ih predaju Austriji. Ali, savezničke okupacijske vlasti zatvorile su granicu prema Austriji, Italiji i Mađarskoj, prestale primati prognanike i tako onemogućile daljnji izgon Nijemaca iz Jugoslavije. Ali, tako su i zapečatili njihovu tragičnu sudbinu. Folksdojčeri su postali žrtve kolektivne odmazde i tisuće ih je ostavilo svoje živote na prisilnim radovima u logorima.
Kako Baderov transport više nije mogao prijeći granicu, opet su ih poslali natrag u Zagreb, a iz Zagreba u Bjelovar u logor, gdje su bili zajedno s ustašama i Njemcima. Vozili su ih kao vlak bez voznog reda, bez cilja i odredišta. Gladne i žedne. Nakon par dana potjerali su ih pješke u Veliku Pisanicu u logor. Poslije dugog, iscrpljujućeg puta, spavali su na vašarištu na goloj zemlji, pod vedrim nebom, među šlongama gdje se krave i konji vežu. Nisu se niti tu zadržali, već su opet pješke potjerani u Kotoribu. Pod okriljem noći četvorica Baderovih kolega iz učiteljske škole, među njima i Beker iz Broda, iz Malog Pariza, uspjeli su kroz straže pobjeći nazad u Austriju. Bader je sada ostao sam.
- Prešli smo most na rijeci Muri. Pročulo se da će nas dati Mađarima, odnosno Rusima i poslati u Sibir. Ali u transportu je bilo najmanje muškaraca, već najviše starih ljudi, starih žena i djece, tek nešto mladeži, koji nismo služili vojsku i nitko nas nije htio. Kuda su nas sve vodili niti ne znam, jer nije bilo natpisa na ulazu u sela. Ali, vratili su nas u Bjelovar, izvukli iz vlaka i razmjestili po okolnim selima da pomažemo seoskim domaćinstvima u poljoprivrednim radovima.
I Ivica Bader bio je kod nekih seljaka. - Rekao sam im tko sam i što sam, odakle sam, pokazao dokumente, svjedodžbu da sam upravo završio učiteljsku školu, da nisam bio u nikakvoj vojsci. Pitao sam ih što ću raditi. Odgovorili su: Samo ti tu sjedi i ništa se ne brini za posao. I, onda mi je gazda donio jednu knjigu i rekao da čitam, a kada pročitam neka se javim. Knjiga je bila neki ljubavni roman. Ja sam mjesec dana čitao, čitao, ništa nisam radio. Kada je prošlo mjesec dana, gazda je rekao neka idem i javim se u mjesnu komandu. Odem ja, kad oni kažu da moram opet ići u transport. Domaćini su mi htjeli pomoći, nabaviti propusnicu i željezničku kartu do Broda, no ja to nisam htio. Bojao sam se, jer što ako me zaustavi vojna patrola, kako ću objasniti otkuda mi propusnica, karta. Morat ću reći i moje dobre domaćine izvrći stradanju. Odlučio sam, idem sa svojim folksdojčerima, kuda oni - tamo i ja.
Opet su ukrcani u marvenske vagone i od Bjelovara krenuli na istok. Vlak je stao u Koški, tu su ih istovarili i pod oružanom pratnjom uputila se duga kolona pješke u 17 kilometara udaljeno selo Krndiju, u kažnjenički logor gdje će biti internirani.
U knjizi „Logor Krndija“ povjesničar Vladimir Gajger donosi iskaze sudionika sličnog ili baš toga marša:
- Tako smo vlakom stigli do Koške, iskrcali se iz vlaka pa pješke pravac Krndija. Opet u koloni, a kroz selo Budimci i naši su pratioci zagrabili vode iz selskog bunara - đerma da pijemo, jer je bila jaka vrućina i svi smo bili žedni i umorni. Seljani su dotrčali i zabranili su nam piti vodu iz njihovog bunara…
- I opet prašnjavi prteni put, kolone, zaprege, prašina do neba. Nigdje hlada, jer su gusjenice pojele lišće. A u usputnim selima (Poganovci, Budimci) poskidali kablove (kante, vedra) s bunara, pa umjesto vode samo pogrde.
Priču je nastavio gospodin Bader: - Došli smo u podne, velika vrućina je bila, sedmi mjesec. Logor Krnija bio je pun zarobljenih ustaša, koji su tada premješteni u Valpovo. Svi logoraši bili su smješteni po seoskim kućama, a selo opkoljeno bodljikavom žicom i partizanskim patrolama i osmatračnicama. U logoru je bilo zatočeno nekoliko tisuća ljudi.
Selo Krndija bilo je veliko i bogato švapsko, folksdojčersko selo koje su njegovi njemački stanovnici pred kraj rata, 1944. godine, masovno napustili, iselili, ponijevši sve sa sobom. Krenulo je 250 zaprežnih kola prema Donjem Miholjcu, preko Drave, pa Mađarskom do Graza u Austriji. Ostalo je samo pet Nijemaca u selu koji su bili u partizanima, ili su s njima surađivali. Onda je sve opljačkano, dolazili su iz okolnih sela: Gorjana, Punitovaca, Budimaca... i odnosili vrata, prozore, podove, plotove... od kuća su ostajali samo goli zidovi. I u te devastirane kuće su smjestili prispjele iz transporta, po pedeset u jednu kuću. Spavalo se na slami.
- Razdijelili nas muške od ženskih, djecu, žene na jednu stranu, muški na drugu stranu logora. Mi smo stanovali u jednoj šupici u centru sela. Preko puta crkve na ćošku bila je komanda, a na drugom općina. U crkvi su čuvane preostale daske i bila je stolarska radionica koja je najviše ljesove pravila. Većinom sam radio s tesarima, nas pet-šest mlađih ljudi, po selima smo obnavljali kuće, dizali krovove, što je bilo spaljeno. Onda sam postavljen za poštara, dolazila su pisma i paketi za logoraše. Ali, zapovjednik logora, šepavi Martin Živković iz Brodskog Varoša, bravar iz Tvornice vagona, ali partizan, znao je doći i svu poštu i pakete pokupiti i pobacati, tako da nitko nije dobio ništa.
Gajger navodi šumskog radnika Ivana Tomljenovića, također iz Broda, kao upravnika logora. Imao je partizanski čin kapetana. Pomagao mu je jedan Ciganin, po činu poručnik.
Logoraši sposobni za posao odlazili su u okolna sela na rad, seljaci su ih unajmljivali, a plaćali su logorskoj upravi. Uvečer su se morali vratiti u logor. Djeca i žene išla su u prošnju u bliža sela. Starima i nemoćnima bilo je najgore. Loša i nedovoljna ishrana (ujutro čaj od grančica višnje, u podne kupus, krumpir, navečer krumpirova juha ili žganci), iscrpljenost, zima, a onda i bolesti, dizenterija, tifus, kosili su dnevno desetine logoraša.
Bader je imao sreću da je iz logora pušten prije najgorega. Evo što on kaže: - Tata je umro od čira na stomaku 1944. u brodskoj bolnici, bilo je ratno vrijeme, pomoći mu nije bilo. I u kući je ostala majka i sestra. A, jedan Srbin iz Klokočevika, Teodor Gajić, počeo je raditi u SPOM-u (Stanica poljoprivrednih oruđa i mašina), koji je osnovan na Benčevićevoj pustari, to je odmah tu preko bilo. Šef bio Drago Margetić. Sve vršaće strojeve, garniture i traktore dovezli su iz svih sela kotara Brod. Stanica je imala radionicu za popravak, a orali su i vršili svud uokolo. Teoder Gajić živio je u Nabrđu sa ženom i troje djece. Ustaše su mu odveli ženu i dva sina, on je s kćerkom uspio pobjeći te došao u Klokočevik. U ulici je bila jedna starija žena koja je bila doušnik UDB-e i sve je izdavala, Gajić se njoj obratio da traži stan i ona mu je rekla da ima folksdojčerska udovica, ima dvije sobe, neka se obrati njoj, a i mami je njega preporučila. Mami to nije bilo drago, ali on ju je ucijenio, ako ga ne primi da će nju i sestru poslati u Krndiju. Tako on dođe u kuću, a s njim i njegova kći. Onda je mamu prisilio da s njim i živi, a mene će izvući iz logora. Mater ko mater, pristala je na te njegove ucjene, samo da me spasi.
On je imao veze i isposluje potvrdu da se ja nisam o ništa ogriješio i na Badnjak 1945. dođe on u Krndiju i mene puste. Išli smo pješke do Đakova i Vrpolja na vlak i predvečer došli kući.
Nesuđeni učitelj, gospodin Bader, tako se ipak sretno vratio u Brod. Radni je vijek potom proveo kao blagajnik. Svih zbivanja te, za folksdojčere tragične 1945., danas se sjeća bez gorčine, ali je ispričao neka se ne zaboravi.
