Berlin/ Uz ljubazno i vrlo angažirano i susretljivo domaćinstvo Veleposlanstva Republike Hrvatske, a u organizaciji Hrvatskog glasa Berlin i uz suorganizaciju Hrvatske nastave Berlin, Hrvatske kulturno-umjetničke i sportske zajednice Berlin i HKD V.F. Mažuranić, organizirana je književno-informativna večer u povodu 150. obljetnice rođenja slavne hrvatske spisateljice Ivane Brlić-Mažuranić.
Ovoj književnoj večeri, uz brojne zainteresirane posjetitelje, nazočio je i Gordan Bakota, veleposlanik RH u Berlinu sa suradnicima, diplomatima iz Veleposlanstva. Izrazio je radost radi tako dobrog odaziva publike a posebno i rado toga jer se jedna takva manifestacija, posvećena slavnoj književnici, održava u Berlinu.
Posredno, ostvarenje ove književne večeri imalo je i potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske koje je na dar učenicima koji sudjeluju u programu, poslalo slikovnice i knjige priča i bajki Ivane Brlić-Mažuranić.
Večer je počela a i završila pjesmom članica izvorne grupe Hrvatske kulturno-umjetničke i sportske zajednice Berlin koje i koju vodi predsjednica Karmen Meić. Pjevale su pjesme: “Dobar večer, stara majko”, “Moj dragane” i “Ječam žela”.
U programu su, uz moderaciju potpisnice ovih redaka, sudjelovali i učenici Hrvatske nastave Berlin koji su iznijeli osnovne činjenice o životu Ivane Brlić-Mažuranić. O Ivaninu životopisu govorili su učenici: Lucija Čehulić Staniša, Bianka Galić, Matea Novokmet, Matea Bogdanović, Lara Kotarac, Lovro Nimac i Antun Bauer.
Učiteljica Hrvatske nastave Berlin, prof. povijesti Tamara Janković govorila je o značenju obitelji Mažuranić, posebno o liku pjesnika i bana Ivana Mažuranića, djeda Ivane Brlić-Mažuranić kojim je ona bila zadivljena, dok je Stjepan Škorić, predsjednik HKD V.F. Mažuranić govorio o liku i djelu Frana Mažuranić, sina Ivanina strica koji je živio, radio i umro u Berlinu a koji je na Ivanu utjecao potičući ju pisati osobni dnevnik čime se razvijao njen spisateljski dar.
Tijekom večeri čitala se Ivanina prva pjesma “Zvijezdi moje domovine” koju je napisala s 12 godina, te stihovi iz prve zbirke pjesama “Slike”. Publika je s pažnjom saslušala i ulomke priče “Kako je Potjeh tražio istinu” iz knjige “Priče iz davnine” koje su, uz potpisnicu ovih redaka, čitali i Stjepan Škorić, Lucija Čehulić Staniša.
A evo što je, pored goreg navedenog još stalo u moderatorski sadržaj ovog književnog susreta koji je oživio lik i djelo hrvatskog Andersena.
Sonja Breljak: “Netko puno pametniji od mene davno je rekao: Nigdje ljepše nebo ne postoji nego u djetinjstvu. Zato, zatvorite oči na tren i zamislite svoju sliku iz djetinjstva. To činim i ja. Zimska je noć, sve okružuje bjelina, pada snijeg. Minus deset je. Negdje u toj noći, simbolički rečeno, „i moja mati, bijelo platno tka“. Radi dugo u noć. U hladnoj spavaćoj sobi, ispod pokrivača, tek vire tri para ruku. One odrasle u rukama drže knjigu naslova „Izgubljena armija“ Heinricha Gerlacha. U rukama dječaka pustolovine su s Divljega zapada iz pera Karla Maya, a ruke djevojčice listaju stranice knjige Najljepše bajke iz cijeloga svijeta. Bila sam očarana. Svojim porukama o dobroti, vrijednostima i radostima, obilježile su sve pore moga bića.
I mi imamo vrijedne stranice u toj svjetskoj književnosti za djecu, u pričama i bajkama. U potrazi smo večeras za Ivanom. Vjerujem, brojni sugurno poznajete nekog iz vašeg okruženja s tim imenom jer Ivana je kod nas jedno od najčešćih imena. Sigurno i ovdje sjedi poneko s tim lijepim imenom, zar ne? Ime nas obilježi ali još više dobrim ili lošim, prizemnim ili uzvišenim mi obilježimo ime. Večeras smo dakle, u potrazi za Ivanom koja je to ime tako obilježila da zvoni i odzvanja sjećanjem na nju i 150 godina od njena rođenja. Ivana Brlić Mažuranić.
U svijetu bajki Ivane Brlić Mažuranić bile su prethodnih dana brojne škole i gradovi u Hrvatskoj. Čitalo se, pjevalo i govorilo o njoj u desetinama škola koje nose njeno ime, u rodnom gradu i gradovima u kojima je živjela održavani su književni i znanstveni skupovi, tiskani zlatnici i srebrnjaci s njenim likom. A Društvo profesora hrvatskoga jezika i urednica Sanja Miloloža s kojom surađujem, uredili su i objavili mrežno izdanje knjige Iskrice života, posvećeno Ivani, s puno pjesama, izvadaka iz života, ilustracija koje oživljavaju likove iz Ivaninih bajki.
Ali, rekla bih, ovo je jedini književni susret izvan Hrvatske, posvećen 150. obljetnici njena rođenja.
Zato, idemo i mi u bajku, zamislimo da večeras nismo u Veleposlanstvu Republike Hrvatske, već u bajci u kojoj je ovo škola Ivane Brlić Mažuranić a mi njeni učenici i učitelji, ravnatelji i viši savjetnici.
Pa evo, na ovom satu u kojemu radimo lekciju „U potrazi za Ivanom“ postavljamo pitanje: što mi u stvari znamo o Ivani Brlić Mažuranić. Ne brinite vi iz posljednjih a ni vi iz prvih redova, ako ste nespremni došli na ovaj sat, nećemo pitati vas, već prozvati, kao što to i čini svaki učitelj kad ima goste i promatrače, naše ponajbolje učenike. Dakle, što znamo o Ivani Brlić Mažuranić?
Čuli smo od naših učenika dosta osnovnih činjenica o Ivani, mjestu rođenja, života, rada, objavljivanja… Zvoni u ušima prezime Mažuranić, ban Ivan Mažuranić, Ivanin je djed, pa zato najprije u neki povijesni kontekst smjestimo njeno pripadanje ovoj obitelji, veličinu i značenje njena djeda.
Ovo je škola u kojoj ne odgovaraju i govore samo učenici, već i učitelji, zato će nam o obitelji Mažuranić, u nekom povijesnom kontekstu i posebno o Ivaninu djedu, banu Ivanu Mažuraniću, po kojemu je i dobila ime i kojim je bila zadivljena, govoriti učiteljica Hrvatke nastave Berlin, profesorica povijesti Tamara Janković.
U mladu dušu Ivaninu, trajno su urezani prizori rodnoga kraja, Ogulin i planina Klek iako je obitelj već godinu iza njena rođenja preselila u Karlovac, Jastrebarsko, Zagreb. Ivaninim riječima iz autobiografije pisane 1916. godine, to izgleda ovako:
„U mojoj šestoj, a poslije opet u dvanaestoj godini desila se prilika da proboravim neko vrijeme u rodnom mjestu Ogulinu. Odande potječu prvi jaki utisci kojih se sjećam. Već za prvoga od ovih boravaka sjećam se osobito uzbuđenosti koju je u mene proizvela neobičnost okolice i tamošnjih narodnih nošnja. Čudnovati i napadni oblici Kleka i romantičnost Dobre pružali su mojoj mašti toliko hrane da sam daleko u noć prevraćala u mislima najčudnovatije slike i fantastične mogućnosti: što li se sve odigrava u dubokoj noći oko Kleka. Čudnovatim načinom pretpostavljala je moja mašta ne navrh Kleka već u nutrini njegovoj silne, burne i neprestane prizore odigravane fantastičnim, većinom herojskim, sad povijesnim sad biblijskim bićima, sve u nekoj svezi, a sve s nekim maglenim patriotskim ciljem. Štoviše, ove slike, koje su mi se prikazivale, nisam držala za tvorevine mašte, već za neko otkrivenje, koje mi je iz daljine odavalo istiniti nutarnji život Kleka.
Drugi boravak donio je prve moje bilješke i malo zatim prvu pjesmu Zvijezdi moje domovine.”
Ivana je ovu pjesmu napisala s dvanaest godina. Poželjala je, daj mi Bože imati dar pisanja. A već ga je imala.
Zvijezdi moje domovine.
Zlatne zrake tvoje
Ali tužna zviezdo
Oblak te sad krije
Pa te dugo, dugo
Nitko vidio nije
Ha i raduj se brate
Oblaka već nije
A svjetle nam zviezde
Ljepše je no prije
I svjetliji su traci
Krune njene mile
Slavnije se kaže
Čas tmine što s krile
Čim je s tebe zviezdo
Oj nestalo tmine
Druga tebi bližnja
Mahom s neba sune
Tvoja nij’ no za čas
Potamnila slava
Al ona je pala
Traže je… badava
Prvo putovanje u Primorje Ivani se dogodilo u šesnaestoj godini. I pogodite koga je tada srela u Novom Vinodolskog, nekog tko je na dosta načina povezan s nama u Berlinu a uticao je i na Ivanu. O tome će nam nešto reći Stjepan Škorić, predsjednik HKD V.F. Mažuranić.
Ivana je odrasla u patrijarhalnoj obitelji, tako je i odgojena, s jasnom ulogom žene i majke, pa je cijelu svoju mladost u suštini nastojala zatomiti tu unutarnju potrebu pisati, taj dar koji je nosila u sebi. Zaruke sa 17 godina, udaja s osamnaest (1891.), rođenje sedmero djece, od kojih dvoje umire… obilježili su i zauzimali cijelo njeno biće a dar pisanja čekao je i tražio prostor i vrijeme. I pronašla je pomirenje uloge supruge i majke sa spisateljskim darom. Kao da se otvorio dugo traženi izlaz – Pisat će, pisat će za djecu, svoju djecu najprije. Priče je ama izmišljala a djeca su je slušala s velikom pažnjom.
Upravo se taj period smatra njenom životnom prekretnicom, jer je tada odlučila priče i zapisivati. Ubrzo je nastala njena prva zbirka pripovijedaka “Valjani i nevaljani”.
Godine 1912. napisala je pjesničku zbirku “Slike”..
Čemu se Nena nada?
Mama nosi duge halje,
Kratke li su moje!
Ona veli: “Maloj djeci
Kratke bolje stoje!”
A kad budem ja velika,
A ti mama mala,
Bi li i ja onda tebi
Kratke halje dala?
I u jutro i u veče
Mene mama mije;
Voda hladna – sapun peče,
Meni pravo nije!
A kad budem ja velika,
A ti mamo mala,
Bi li i ja tebe onda
Sa sapunom prala?
Mene mama u kut meće,
Kad sam štogod kriva,
A kad mi se slušat ne će
Tad i šibe biva,
A kad budem ja velika
A ti mamo mala – –
– – – – – – ?
Hoće li to skoro biti,
Bože! Kad bih znala!
Prvu veću pozornost Ivana Brlić-Mažuranić privukla je romanom za djecu “Čudnovate zgode šegrta Hlapića” tiskanom 1913. godine, pričom o malom dječaku, šegrtu Hlapiću koji jedne noći bježi od majstora Mrkonje, kako bi razgazio čizmice kojima majstor nije bio zadovoljan. Na putu mu se događaju razne dogodovštine, a cijelo vrijeme ga prati majstorov vjerni pas Bundaš i prijateljica Gita, koju upoznaje putem.
Malim čitateljima Ivana u knjizi poručuje:
“Hlapić je bio malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce. A jer je bio takav, zato je srećno isplivao iz mnogih neprilika… Sjednite na prag i čitajte!
Nakon prve objavljene zbirke, uslijedile su 1916.godine “Priče iz davnine”, glasovita zbirka od osam pripovijetki-bajki Ivane Brlić-Mažuranić, u kojima je autorica ostvarila svoj književni vrhunac.
Zbirka je nastala iz dva poticaja: prvi je Ivanino proučavanje i zanimanje za slavensku mitologiju i folklor, a drugi kršćanska filozofija. Zbirka je objavljena 1916. godine u izdanju Matice hrvatske, a drugo izdanje doživljava 1920. godine. Već od 1922. godine Priče iz davnine dostupne su u New Yorku a od 1924. godine i u Londonu. Uslijedili su prijevodi na švedski (1928.), češki (1928.), danski (1929.), ruski (1930.), njemački (1931.), slovački (1931.), slovenski (1950.), talijanski (1957.) i mnoge druge jezike.
S ovom najpoznatijom zbirkom iz svog književnog opusa, Ivana Brlić-Mažuranić je izašla van granica države i zaradila četiri nominacije za poznatu i priznatu Nobelovu nagradu. Kao prva žena u bivšoj državi bila je (dopisno, jer kako drukčije kao žena tad i može!?) primljena u Akademiju znanosti i umjetnosti 1937. godine u Zagrebu.
A nama je najbolje, prema Ivaninu savjetu, sjednimo na prag i čitajmo!”
…..
Priče iz davnine: KAKO JE POTJEH TRAŽIO ISTINU
…..
“Teško je pronaći hrvatsku književnicu koja bi mi bila bliskija, i to zbog različitih razloga”, kaže profesorica Miloloža u novoj mrežnoj knjizi o Ivani.
“Jedan je od njih svakako činjenica da je Ivana Brlić-Mažuranić znala pisati i da je znala biti majka. Mnogi pišu, ali nisu vrhunski pisci. Mnogo je majki, ali nisu sve dostojne tako se zvati. Svijet je čudna mješavina sivila, ništa nije crno-bijelo, život nije bajka. Ali može biti: ako naučimo usmjeravati svoju pozornost na svjetlost koja svojom ljubavlju drži tekst života da ne padne u ambis crnila, ludila ili ravnodušja.
Poznato je da je Ivana Brlić Mažuranić u 64. godini počinila samoubojstvo, da su joj dva sina umrla u ranoj dobi, da je petero djece odgojila, da su ju udali s 18 godina za dr. Brlića i da je gotovo cijeli život provela u Slavonskome Brodu gdje su nastala njezina glavna djela.
Tijekom svog života spavala je vrlo malo, a radila vrlo mnogo. Kad su djeca odrasla i otišla, a suprug umro, Ivana se osjećala vrlo osamljeno i pala je u depresiju. Posljedicu, koju je obitelj željela sakriti od javnosti “zbog sramote”, znamo.”
Životni put Hrvatskoga Andersena završio je 21. rujna 1938. i ne mogu i ja, kao i profesorica Miloloža, ne priupitati se što bi bilo s književnom poviješću hrvatskoga stvaralaštva za djecu da si kojim slučajem ti, draga Ivana, poživjela dob, recimo jednog Tadijanovića, još čitav jedna životni vijek. Tako bih te rado zagrlila i utješila. To ne mogu, vremena nam se ne poklapaju. Zato, grlim tebe kroz tvoje riječi i rečenice, kroz tvoje djelo.
…
Što reći na kraju? Koje poruke i pouke možemo ponijeti? Kako je divno biti dijete, potvrđujem onu rečenicu s početka ovovečernje priče: Najljepše je nebo našeg djetinjstva. Da je to nebo učinila vječnim i naš povratak k njemu mogućim, zahvaliti je Ivani. Da je ljubav, odanost, dobrotu, radost, skromnost, požrtvovnost i poštovanje iznijela iz dječjeg svijeta i unijela i u svijet odraslih kako bi nam uvijek bilo podsjetnikom kako se može živjeti čisto poput djeteta, zahvaliti je Ivani. Zlo se može pobijediti samo ljubavlju i žrtvom, misao je koja se provlači svim njenim pričama.
Trebamo čitati i podsjećati se naših pjesnika i pisaca, prošlih u vremenu a nezaboravnih, kao i suvremenika. Promatrati i cijeniti posebno ulogu i stvaralaštvo žene, puno je paralelnih putova kojima hodi, stvara i otvara. Treba jasno i otvoreno govoriti i o depresiji, bolesti koja razara čovjekov život a o kojoj se, nažalost, u Ivanino vrijeme pa i dugo poslije toga, nije otvoreno govorilo, već se toga stidjelo. Slomila se pod tim teretom kao šalica najfinijeg porculana.
Govorim li, nakon Zagorke, o još jednom tragičnom liku spisateljice hrvatske književnosti? I da i ne. Jer, ne ostavi Ivana trag po toj tragičnoj sudbini, već po onome što ostavi kao najveće duhovno blago našeg jezika, po sebi i svojoj biti. Kao što ga po stvorenom ostavljamo i svi mi.
Za kraj, Ivana i nije konačno otišla, smjestila se svojim životom u brojne spomene i spomenike na školama, muzejima, sjećanjima, manifestacijama, zananstvenim skupovima, zlatnicima i srebrenjacima, ulicama i trgovima, spomen kućama, u našoj djeci i našim srcima.
Otišla je u vlastitu bajku, i kad god imamo milost u duši biti djetetom, tamo ćemo ju i naći. Jer, evo vidite, i ova naša potraga za Ivanom, iznjedrila je pruženu ruku i suradnju kakve odavno nije bilo, djeca, učitelji, roditelji, škola, mediji, novinari, udruge iz Berlina i Hrvatske, crkva, Veleposlanstvo, svi zajedno oko pozitivnog cilja, kao u kakvoj bajci. Pronašli smo jedni druge. I sami sebe. Nije li to već veliki rezultat ove naše potrage za Ivanom. I radost ove večeri i pjesma i druženje koji nam slijede. Hvala Ivana! Sve ovo je i tvoje djelo i u tvoju slavu!”
…
Bio je to, nakon nedavne večeri o Mariji Jurić Zagorki, drugi književni susret o hrvatskim spisateljicama, ovaj puta u slavu i čast Ivane Brlić-Mažuranić. I bilo je dobro, organizator zadovoljan a što je vrlo važno radoznale i zadovoljen publike sve je više. Izaziva to lijepe emocije i motivira načiniti i neke nove projekte.
Domaćinima, svim sudionicima u programu i publici, najljepše zahvaljujem!
izvor: hrvatskiglasberlin.eu
PRETHODNA VIJEST
SLJEDEĆA VIJEST
.jpg)
