101 brodska priča
Ne moramo se zapitati ponavljaju li se to kukavne tridesete godine prošlog stoljeća jer, svjedoci smo, one su danas naša svakodnevica, kukavna da ne može biti kukavnija.
Kako se grad suočio s tim kukavnim godinama prije osamdeset godina, zabilježila je ondašnja štampa.
Još 1930. godine Ministarstvo saobraćaja otkazalo je Tvornici vagona narudžbe za popravak lokomotiva i vagona, što je izazvalo veliko uzbuđenje kako u privrednim krugovima, tako isto i u cijelom gradu, jer odmah su počele redukcije radnika. U prosincu 1931. godine gradonačelnik Vendelin Djanješić reagirao je promptno, sazvao je predstavnike svih humanitarnih i privrednih društava i zaključeno je da se pod hitno osnuje pučka kuhinja koja bi odmah imala započeti s radom. Formiran je Odbor za prehranu sirotinje i nezaposlenih grada Broda. U Odbor su ušli gradonačelnik Vendelin Djanješić, predstojnik redarstva Joco Mešterović, predsjednik Udruženja trgovaca i industrijalaca Rudolf Fuchs, trgovac Dragutin Müller i učitelj Mato Domarović. Odbor je započeo sa sabirnom akcijom da se osiguraju sredstva za rad pučke kuhinje. U kratkom roku prikupljeno je 100.000 dinara u gotovom novcu, te živežnih namirnica u velikoj količini. Za početak dijeljeno je 200 toplih obroka i pola kruha po osobi. I pekari su sa svoje strane učinili što su mogli, pa su kruh za pučku kuhinju prodavali uz znatno sniženu cijenu, a da kvaliteta kruha nije bila umanjena. Nahranjen je i svaki radnik koji je tražeći rada u Brod prispio, te je sit mogao nastaviti put. U pomoći se osobito isticalo Hrvatsko dobrotvorno gospojinsko društvo. Grad je pomogao sirotinji da se opskrbi i gorivom za zimu, kao i odjećom za siromašnu djecu. Društvo trgovaca i industrijalaca dalo je u tu svrhu 10.000 dinara.
Velika svjetska ekonomska kriza, koja je već nemilice uzdrmala čitav svjetski gospodarski sustav, posebno je pogodila Brod na Savi koji se u prethodnih deset godina ubrzano razvijao, pa je od ukupnog broja gradskog stanovništva (kojih je po popisu 1931. bilo 13.776) biše od 70 % živjelo od radničkih zarada, a to rječito govori da je Brod po svojoj socijalnoj strukturi bio izrazito radnički grad.
U Brodu su od poduzeća metalne industrije radili Prva jugoslavenska tvornica vagona, strojeva i mostova, tvornica alata „Jugometal“, tvornica turpija „Fero“, Ložionica i Željeznička radionica; od drvne industrije „Slavonija“ i „Slavex“; mlinarska poduzeća „Zvijezda“, „Ela“ i „Janje“; industrija četaka „Tigar“; ciglane Toffolini, Britz i Laub, Stipančević; Benčevićeva ljuštionica riže... Bilo je više građevinskih poduzeća: Meixner i Gassler, Hollub i Šarac, Till i Šimić, Josip Cviić, Vjekoslav Tauchmann, Lauber i Hoffmann...
Ali... uslijed strašne privredne krize, industrijska poduzeća smanjiše ili obustaviše sasvim proizvodnju izvjesnih artikala. Tako se nadjoše preko noći tisuće radnika bez rada, a tim u vezi bez prihoda i sredstava za život. Radnik je bio prisiljen, da se odrekne svih svojih potreba, osim potrebe za kruhom svagdanjim za sebe i svoju obitelj. Kada su pak nastupili crni zimski dani položaj radnika postao je još očajniji i bjedniji. Jer uslijed zime broj nezaposlenih još se više povećao, a pored kruha nastala je potreba za ogrjevom. No u onom najtežem času po radnika, javljaju se ljudi, koje je bijeda poštedila, i oni nastoje da priteknu u pomoć – piše „Jutarnji list“ 1932. godine.
Pučka kuhinja dijelila je sada 1000 obroka dnevno i to 750 obroka siromašnom radništvu, 100 obroka siromašnoj školskoj djeci i oko 100 obroka radnicima koji su se u Brodu našli u prolazu. Kuhinja je uređena u prostorijama hotela „Tri gavrana“ (ćošak Mesićeve i Zajčeve ulice), koje je vlasnik, gospodin Lavoslav Spitzer, vrlo povoljno iznajmio. On je Odboru besplatno stavio na raspolaganje još jednu veću prostoriju, gdje su se korisnici pučke kuhinje mogli skloniti kada je bilo kišno ili studeno, te u suhom i toplom sačekati dijeljenje hrane. Kuhinju, pripremanje hrane i podjelu nadzirale su na smjenu vrle i požrtvovane gospođe iz humanitarnih i gospojinskih organizacija.
Sljedeće godine situacija se još više pogoršala. Svjetska ekonomska kriza imala je u Brodu snažan odjek. Brodska industrija bila je u kolapsu, rastao je sve više broj nezaposlenih, gladnih i potrebitih. Broj nezaposlenih u Brodu bio je relativno najveći u državi.
Brodski dopisnik „Jutarnjeg lista“ izvještava:
Broj nezaposlenih u Brodu popeo se u posljednje vrijeme na 900. Kako sad pred zimu prestaju mnogi poslovi to je sigurno, da će se ovaj broj popeti na 1000, a možda i više. Ovom velikom broju nezaposlenih uzrok je zastoj industrijskih poduzeća, koja sad rade s minimalnim brojem radnika. Tako u tvornici vagona od 1660 radnika radi još samo 190. U svim industrijskim poduzećima u Brodu radi sada samo 460 radnika. A ti, preostali radnici, dobili su skraćeno radno vrijeme i sniženje nadnica, odnosno dnevnih zarada. U „Slavoniji“ i „Slavexu“ na rad su primali samo radnike s manjim brojem članova obitelji, radi uštede na aprovizaciji. Time su poslodavci nastojali teret krize prebaciti na leđa radnika.
Građanstvo Broda svih slojeva solidarno je poduprlo rad Odbora za prehranu, a redarstvo je strogo vodilo računa da hranu dobiju oni kojima je najpotrebnija, te da se isključe oni koji nisu bili krizom pogođeni.
No, kuhinja je radila samo tijekom četiri zimska mjeseca. Za to vrijeme podijeljeno je 89.550 obroka hrane i 4 vagona kruha. Utrošeno je 2.000 kg graha, 800 kg riže, 800 kg masti, 5.000 kg krumpira i 2.000 kg slanine...
Na prvi dan Uskrsa u pučkoj kuhinji je održana mala svečanost. Kuhinja je prestala s radom i radnicima je podijeljen posljednji, ali pravi „gospodski ručak“. Pozdravio ih je gospodin Vendelin Djanješić, gradonačelnik, zaželivši im da što prije nađu posao i sami svojim radom uzdržavaju obitelji. Sa suzama u očima dvojica predstavnika radnika zahvalila su potom Odboru i svem građanstvu Broda, za sve učinjeno za spas siromašnih i nezaposlenih. Posebne zahvale dobio je gospodin Rudolf Fuchs koji je vodio sav tehnički rad kuhinje.
Tek u 1936. godini osjetilo se popuštanje sveopće privredne krize, no je li i pučka kuhinja radila sve ove krizne godine, nije mi poznato.
A, danas, u Preradovićevoj ulici gradi se pučka kuhinja, ne za nadolazeća „kukavna vremena“ već za ona koja su već dobrano tu, kako je naprijed rečeno. U gradu je mnoštvo praznih prostora, a adaptira se jedna totalno derutna građevina. Koliko će to trajati? Koliko će to koštati? Koliko se gladnih usta tim novcem već moglo nahraniti? Možda neki otvaranje pučke kuhinje neće niti dočekati.
(Posavska Hrvatska, 31. siječnja 2014.)
