Ja sam put i istina i život.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put.« Reče mu Toma: »Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?«
Odgovori mu Isus: »Ja sam put i istina i život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga.« Kaže mu Filip: »Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!« Nato će mu Isus: »Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?« »Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu.«
Riječ Gospodnja.
Braćo i sestre, okupljeni danas kao župska zajednica slavimo uskrslog Gospodina. Dok kao crkva putujemo prema Kraljevstvu nebeskom vjerujući kako ćemo osvojiti svoje mjesto, nailazimo i na određene teškoće. Problemi ili teškoće nisu štedjeli niti prvu kršćansku zajednicu. Slušajući djela apostolska nailazimo na problem između Židova koji su govorili grčki i ovih domaćih, a razlog jeste zanemarivanje udovica u društvu. Problemi nisu da se zaobilaze ili da se pretvaramo kako je sve u redu. Njima se pristupa s ozbiljnošću i željom da se nekom pomogne, i na koncu donese rješenje svima na korist. Zaprao ništa se danas ozbiljno ne može riješiti bez razgovora. Ljudi zarate, pa ipak sjednu za stol i dogovore primirje ili kraj rata. Nažalost, uvijek se i iznova moraju ponavljati lekcije o ispravnoj komunikaciji. I danas postoji neprihvaćanje drugačijeg i različitog. Kao da se različitima prvotno pristupa s oprezom, umjesto pozitivne znatiželje koja može donijeti obogaćenje. Kao da čovjek pritom zaboravlja kako je različitost od Boga i da je On sam među nama je prebivao, tj. još uvijek je kao Trojedini, kao različiti, a ipak jedan. Takav Bog je stvorio i nas - različite, kao muško i žensko (Post 1,27).
Kako smo različiti, za pretpostaviti je da će biti takva i komunikacija. Nestvarno bi bilo da je prva kršćanska zajednica uniformna i da su svi isti, po spolu, visini, težini ili kakvoj drugoj karakteristiki. Braćo i sestre, biti isti je nemoguće, čak i nije Božje. Baš zbog svojeg manjakavog i ljudskog elementa razumijevanja, prva zajednica zbog svoje šarolikosti nailazi na poteškoće. Jedna je skupina tzv. „grčkih“ Židova smatrala da su udovice u zajednici zanemarene, za razliku od domaćih Židova. Prema predaji ove su udovice (grčke) došle iz dijaspore u Jeruzalem provesti svoje zadnje dane života. Za primjetiti je kako Židovi koji su postali kršćani, ipak ostaju različiti. Nemaju svi isto mišljenje, preda su povjerovali u istog Mesiju. Tako i mi danas, bez obzira ako su se neki i obratili s grešnog života na pobožni, ne znači da sve znaju, da su sve nesuglasice rješene. Apostoli svjesni problema, ne želeći napustiti trenutno poslanje naviještanja Radosne vijesti nadahnuti Duhom dolaze do ješenja. Među sobom izabiru 7 muževa na dobru glasu, koje će postaviti za đakone, tj. poslužitelje. Socijalni nauk Crkve ovakav način pristupa problemu nazvat će načelo supsidijarnosti.
Pojam je to koji značava rješavanje i donošenje odluka na nižoj razini, bez da se viša mora uplitati. U prijevodu, zadatak ili projekt kojeg mogu šef i radnik raditi, prepustiti će se onda, dakle nižoj instanci. Zašto? Jer se time potiče kreativnost i sloboda radnika, u slučaju prve kršćanske zajednice - đakona. Vidimo braćo i sestre kako Crkva od svojih početaka je za cjelokupno rješenje, kao i stvaranje sustava koji štiti slabe i nezaštićene. Vidimo braćo i sestre kako pripadamo Crkvi koja ne djeluje kao neka sekta gdje svi moraju biti isti i ponavljati iste parole, već je postavljena od Isusa Krista koji je došao radi svakog čovjeka, stoga pristupa svakom pojedinačno, radujući se našoj različitosti. Zapravo, Crkva prestaje biti Crkva ako izbaci Isusa iz svog navještanja, čega danas nažalost ima, ili ako ga ne prepoznaje na licu slabih i onih kojima sve možemo pomoći. Nadalje Djela apostolska nastavljaju, kada je problem s udovicama riješen, apostoli se vraćaju svom prvotnom poslanju: molitvi i posluživanju Riječi. Crkva i njeni službenici pozvani su moliti i služiti najprije za povjereni narod. Ako tako ne čine onda postaju vukovi, biznismeni, klauni ili lutke za nošenje liturgijskog ruha. U širem smislu to smo svi mi koji smo na krštenju primili poslanje u riječima: „Mažem te ovom krizmom spasenja u Krista svećenika, proroka i kralja“. Po ovome svi braćo i sestre imamo svetu dužnost: moliti jedni za druge, za nakane Crkve, i pomoći onima slabijima od nas. Na taj smo način svi Crkva, jednako kao i ova o kojoj slušamo u Djelima apostolskim.
U današnjem drugom čitanju Petar poručuje kako smo u Kristu svi postali novi hram. Svi smo mi braćo i sestre graditelji Crkve! Ono što u nju unosimo, kako ju „zidamo“, takva će i biti! Sam Krist je kamen temeljac: ako se Crkva širi na način koji pun samilosti i razumijevanja prema grešnicima ili onima koji je progone, ispravno se „zid“. Ako u Crkvi druge i drugačije doživljavamo kao prijetnju za vlastitu svetost ili spasenje, onda nam Krist postaje kamen zaglavni. Mi braćo i sestre nećemo odgovarati za grijehe drugih koji nas ismijavaju, osuđuju, varaju, lažu, ali hoćemo za vlastito kršćanstvo. Ako je ono bilo protiv drugog, doista sami ćemo sebe osuditi. Teško onom koji misli da može graditi Crkvu bez Krista. Nezamislivo je govoriti o Bogu, a bez da se s razgovara ili moli. Kako će netko baštiniti Kraljevstvo nebesko, a više se brinuo za materijalno nego za dušu - svoju i tuđu. Da, braćo i sestre, ne zaboravimo Petrove riječi: rod smo kraljevski, izabrani, jer nas je Krist takvima načinio. Taj pridjev „kraljevski“ treba opravdati – dobrim i čestitim življenjem. Marko Marulić nadahnut Evanđeljem napisao je knjigu – Pouke za čestit život s primjerima svetaca, u kojoj svjedoči kako je uvijek prije pisanja tražio blagoslov od Boga za sebe kao i za one koji će ga čitati.
Toga danas mnogo nedostaje, da uvijek prije svakog rada Boga zazovemo za blagoslov kao i za na one kojima smo poslani ili za koje radimo. Ovo valjda shvatiti ozbiljno jer biti vjeran Kristu započinje se od vjernosti u malom. Isto tako Isus za sebe danas kaže kako je on Put. Nitko ne može doći Ocu osim po njemu. Za nas koji smo kršteni to vrijedi doslovno, nećemo biti u miru na ovom, osobito na onom svijetu ako tražimo spasenje bez Isusa i njegove Crkve. Tko ne živi s njime u Crkvi i po Crkvi samo se može izgubiti i propasti. Tko ima Isusa ima sve. Majka je Terezija često govorila svojim sestrama da si uvijek posvješćuju kako su stvorene za velike stvari. Te velike stvari mogu biti jedino ako je Isus na prvom mjestu i ako je on uzor. Tko tako čini ne ruši već gradi, ne rasipa nego sakuplja, ne tjera već okuplja. Blago nama kada tako činimo...
Amen.
PRETHODNA VIJEST
SLJEDEĆA VIJEST