101 brodska priča
BABUŠKA
Došla su iz Rusije
Dva-tri egzemplara,
Među njima babuška,
Ta rugoba stara.
Grda, stara, puna mana
I nikada oprana!
Na svašta se rasrdi,
Na daleko smrdi!
Pamti se da je 1931. godine ovu krajnje podrugljivu, posprdljivu pjesmicu spjevala na jeziku britka Justina - Ina Nikšić, učenica III. b razreda Državne realne gimnazije, kći gradskog blagajnika Dragutina Nikšića iz Mesićeve ulice, sestra Elze Nikšić (prve žene doktora pravnih znanosti iz Broda, doktorirala u Zagrebu 1930. godine). Justina Nikšić se udala za Radoslava Kerna i majka je slikara Marka Kerna. Spomenutu pjesmicu upamtila je gospođa Mirjana Čelap-Golob iz Zagreba, Inina šulkolegica.
A, „babuška“ i pravi „egzemplar“ bila je suplent (profesor bez završenog ispita) Evgenija Senković, koja je iz Osijeka 1929. godine premještena na brodsku gimnaziju. Predavala je njemački i francuski jezik te jugoslavensku književnost, a 1931. godine stekla je zvanje profesora. „Izvještaj“ škole navodi da je vodila i zbirku slika za jezičnu nastavu. Za francuski jezik bilo je dvanaest slika: stan, jesen i berba, zima, proljeće, ljeto i žetva, pustara, šuma, planina, grad. I sve su to gimnazijalci morali na francuskom naučiti.
Prema profesorima učenici znaju bit više nego okrutni, zajedljivi, posprdljivi, ogovaraju ih i mrze, dakako najviše radi dobivenih loših ocjena, opomena, ukora, prigovora na nedolično vladanje, radi nekih zabrana, prokazivanja ako su ih zatekli da puše, vidjeli ih u kasne sate na kinopredstavama, vidjeli ih poslije dvadeset sati u šetnji Korzom, na gelenderima... Za vrijeme ravnatelja Gunčevića bilo je čak zabranjeno da cure i dečki u parovima korzom šeću, nije smjelo biti ni praćenja kući mračnim ulicama, niti se smjelo zateći učenike u ugostiteljskim lokalima, a pogotovo nije smjelo biti učeničkih odlazaka u javne kuće!
No, razloga za ovakva učenička razmišljanja, podsmjehivanja i stihoklepstvo o „babuški“ Senković sigurno je bilo, jer oni koji su „babušku“ Evgeniju upamtili, kažu da je faktički bila krajnje šlampava i neuredna, a oblačila se, kako se kaže „niko s nikim“. Uz to, bila je često nepočešljana, neopeglana, flekava i nikada poštopanih čarapa. Visio joj kombine, a rupe na čarapama je skrivala tako što je čarape svlačila u cipele, pa su joj čarape uvijek bile sve uvrnute oko nogu i na pola svučene, samo da se poderano ne vidi. A kad se i to poderalo, čarape je i dalje svlačila, svlačila, svlačila... uzeti iglu i konac i štopati čarape, nije niti pomišljala. Na kraju su duge čarape postajale soknice. Usto, kao i drugi Rusi, nikada nije naučila pravilno govoriti hrvatski, pogotovo ne pravilno naglašavati riječi, pa je i to bio razlog za ogovaranje i podsmjeh. Kažu, samo je govorila: „Nju, nju, nju...“
Profesorica Evgenija Senković radila je na gimnaziji do 26. VIII. 1940., pa stavljena na raspolaganje Ministarstvu prosvjete odlukom banovine Hrvatske, što je značilo da je dobila otkaz.
ZAVODLJIVA MADAM ZISS
Suprotno šlampavoj i neurednoj Evgeniji, drugi „egzemplar“ - profesorica gimnazije Tatjana Ziss, zvana u Brodu i „madam Ziss“ - bila je jako zgodna, otmjena, elegantna, nosila je ekstravagantnu garderobu, šešire, krzna i nakit. Na gimnaziju je došla 1926. godine, pa bila do 1932. i ponovno je na gimnaziji od 1934. do 1940. godine. U drugom brodskom službovanju došla je s Državne realne gimnazije iz Berana u Crnoj Gori (od 1949. do 1992. Ivangrad) i dodijeljena na rad ovome zavodu (gimnaziji u Brodu), kako navodi Izvještaj za školsku godinu 1934-35 god. Predavala je francuski jezik i jugoslavensku književnost. Bila je suplent, pa kada je konačno u Skoplju položila profesorski ispit, prof. Mata Grgić s brodske gimnazije to je posprdljivo komentirao: - Od Triglava do Balkana, Zissovica je ispitana!, jer bile su to sumnjive profesorske diplome. Njima se i suplentstvo u nedogled toleriralo, budući da su prosrpskom režimu bili povoljan i nadasve odan kadar. Takvog kadra, profesora Srba i Rusa, na školu se postupno i sustavno upošljavalo sve više i više, jer oni su mladež odgajati u duhu jugoslavenstva i srpstva.
Pored rada na školi, Tatjana Ziss je držala i francuski špilšul. To potvrđuje i jedan dokument u brodskom Državnom arhivu iz 1926. godine, gdje ona, apsolvirana studentkinja, traži osnovanje franceskog dječjeg vrtića. Veliki župan Osječke oblasti njenu je molbu Ministarstvu prosvjete preporučio na povoljno rješenje. Kako se po svemu može pouzdano očekivati, da će ministarstvo prosvjete molbi udovoljiti, to nema zapreke, da gdja Tatjana Ziss odmah privremeno počne svoj rad, čekajući na odobrenje ministarstva - obaviješteno je Gradsko poglavarstvo u Brodu na Savi. Koliko se kazivači sjećaju, vrtić je bio negdje u Širokoj ulici do Berkovićeve kuće.
A u Brodu se pričalo da je naočita i pravi „komad“, crvenokosa profesorica Tatjana Ziss u Rusiji za Oktobarske revolucije bila uhapšena i zatvorena, ali da je svojim prirodno stečenim dražima zavela zatvorskog čuvara, koji ju je onda, budući zaljubljen u nju do ušiju, oslobodio. Pomoglo je još par flaša žestoke votke, koje su smanjile budnost ostalih stražara u smjeni. Tatjana i njen zaljubljeni čuvar zajedno su pobjegnu iz uzavrele Rusije, te su došli u Jugoslaviju, pa i u Brod na Savi. Kako on u Brodu nije ništa radio, možda je ta priča bila i utemeljena. Stanovali su kod Brlićevih. Madam Ziss učenici pamte kao jako strogu, ali i pravednu profesoricu.
Uz Evgeniju Senković i Tatjana Ziss stavljena je 1940. „na raspolaganje“ – dobila otkaz.
Navodno da je za Drugog svjetskog rata otišla iz Broda u Crnu Goru i za talijansku vojsku radila kao prevoditelj. Nosila je vojnu odoru i „samokres“ u futroli o pasu, što joj je opet jako dobro pristajalo.
VESELI TRIO
Židov Aleksandar Sonnabend rođen je u Rusiji 1895. u mjestu Zdolbukov, Valinska gubernija. Sveučilište je završio u carskom Petrogradu 1913.-1917., fiziku i matematiku. Potom je bio na Vojnoj pomorskoj akademiji u Petrogradu. I njega su vihori rata „dopuhali“ u Jugoslaviju. Radio je kao profesor u Koprivnici i Požegi 1921. godine, a u Brod dolazi 1923. i ostaje do 1929.
Godine 1926. postao je brodski zet, oženivši činovnicu, ljupku gospođicu Marijanu Mesić, umirovljenu gradsku manipulanticu, iz obitelji i rodne kuće Matije Mesića u Mesićevoj ulici s broja 47. Vjenčali su se 1928. godine u brodskoj župnoj crkvi sv. Stjepana, u rimokatoličkoj vjeri.
O Aleksandrovoj veseloj naravi u momačkoj dobi piše i kritizira „Hrvatska zajednica“ 1924. godine. Naslov je: Malo više takta, a u tekstu stoji:
Ne prodje gotovo ni jedna sedmica kod nas u Brodu, a da nam ne ostavi po koju ugodnu uspomenu za sobom. I ako je sada bilo fašinsko i karnevalsko vrijeme, to ipak nijesmo vični ovakovim ispadima neozbiljne gospode.
Ovaj put su opet žalibože iz redova gg profesora, upravo onih koji bi najmanje imali razloga svojim nedoličnim ponašanjem izazvati nemir u javnim lokalima tako da policija mora uredovati a da stvar konačno završi pri crvenoj lampi. Ne znamo gdje su ta mlada gospoda Vakanjac, Kadesnikov i Sonabend pobrali taj način zabavljanja, da se u punim javnim lokalima k tomu još iz večera počnu čaše o pod razbijati tako, da staklovlje po cijeloj dvorani pršti i medju dame bacaju.
Ne bi bilo zgorega g. direktoru (bio je tada Josip Kraišćan) preporučiti da nauči gg, kako se ima u javnim lokalima ponašati naročito, što je dolično jednog nastavnika i odgojitelja mladeži, koja mu je povjerena.
Uf, kako obrisaše mlade nadobudne profesore nedoličnog ponašanja.
Iz Broda, profesor Sonnabend je premješten u Split. Ponovno će, odredbom Poglavnika, ali iz Knina, doći u Brod u rujnu 1942. godine, da bi već sljedećeg mjeseca bio pridieljen iz službenih obzira na službu Državnoj realnoj gimnaziji u Virovitici, a 1944. godine premješten je na Državnu prvu žensku realnu Gimnaziju u Sarajevo. Kao Židov, stradao je u ustaškom logoru Jasenovac.
Recimo i to, gorespomenuti profesor Nikolaj Kadesnikov radio je na brodskoj gimnaziji od 1921. do 1927., a Milan Vakanjac od 1923. do 1924. godine.
No, ima li i danas na brodskoj gimnaziji sličnih ili tome sličnih „egzemplara“, o kojima se čak i pjesme pišu? U sadašnjim novinama o tome traga nismo našli, pa ćemo diskretno propitati, potom zapisati i u našim Brodskim pričama objaviti. Da za učenike ne bi bilo posljedica, izvore nećemo navoditi. Pratite nas, samo u vašoj „Posavskoj Hrvatskoj“, na stranici Kultura, na plavoj pozadini, pa ćete i vi znati.
(Posavska Hrvatska, 4. travnja 2014.)
