Ajmo, sitne robe kod Mate! Uf! Ogazi me brate!

Portal035

• 2024-05-05 20:00:00

Brodski vašari, tjedne velike pijace srijedom i subotom na Jelačićevom placu, nezamislive su bile bez njih. U neopisivoj vrevi i mnoštvu naroda s jedne i druge strane Save, gradske gospode i seljačkog svijeta svake fele (a po nošnji se odmah znalo otkuda je tko), u tome sajmovanju, nuđenju, hvaljenju svoje robe, cjenkanju, pazarenju, bili su i oni. Stajali su pred gimnazijskom ogradom, od ulaza u školu prema trgovini „Bata“, usred pijace, naslonjeni na ogradu, zapravo su napola sjedili na njoj, jer je donji betonski dio, temelj ograde, bio taman za to pogodan, a gornja, željezna ograda, taman da na njoj leđa odmoriš. O ramenu, a u visini pasa, oslonjenu na trbuh, držali su na remenu obješenu „torbu“ - plitki sandučić s više pregrada i ladica, koji je od zemlje bio poduprt štapom, a u njemu je bilo stotine pregledno složenih stvarčica. Što nije stalo unutra, na sve je strane visjelo. Neki su umjesto sandučića objesili oko vrata plitku pletenu korpu i u njoj svu svoju robu. Nudili su i prodavali najrazličitije predmete za svakodnevnu upotrebu: igle za šivanje, heklanje, konce za šivanje i vezenje, dugmeta, kopče, ziherice, drukere i bumbačice, naprstke, gume za gaće, škarice, češljeve, češljiće i ogledalca, špange, broševe, lule i cigaršpice, tabakere, nožiće, maramice, vezice, ukosnice, jednostavne narukvice, prstenje, lančiće, naušnice, olovke, gumice, remene za hlače, naramenice - tregere, marame, čipke, za njegu male sapune, pomade za lice i mirisne vodice, pribor za brijanje, jeftine džepne satove, lance za satove, budilice – vekerice... stotinu sitnica.

Kod njih je sve bilo jeftinije nego u dućanima, ali i roba slabije kvalitete, namijenjena kupcima manje platežne moći. Mušterije su mamili povicima: - Ajmo, sitne robe kod Mate!, ali i sračunatim trikovima, kojima su trebali i pažnju na sebe privući: - Ne guraj se, ne guraj! Zaobiđi!, Zaobiđi!, ili - Pusti me da prođem!, ili - Uf! Ogazi me, brate! - iako u blizini nije bilo nikoga i nitko im nije prodaji smetao. Prolaznici i prodavači s najbližih bolti smijali su se tim njihovim domišljatostima, a oni koji su ih prvi puta čuli, isprva su ostali zbunjeni i nisu shvaćali što to galame i kome se obraćaju. Osvrtali su se i, ne videći nikoga kraj njih, tek tada im je bilo jasno da je to marketinški sračunato, dio njihove originalne reklame, maštovitosti i lukavosti, kako bi što bolje robu prodali. I imali su puno mušterija, jer uvijek je više onih kojima nije bitna kvaliteta robe, nego njena cijena.

Sve te torbare, galantare, kućebere, korpare, pokućarce, sitničare, jednostavno su zvali - „Mate“. To je često stvarno i bilo ime ovih putujućih trgovaca koji su dolazili čak iz Dalmacije, od Imotske krajine u zaleđu planine Biokovo. Da bi preživjeli, stanovnici tog siromašnog, pasivnog i zaostalog kraja, bili su prisiljeni iznaći načine privređivanja koji će im omogućiti bar kakvu-takvu zaradu. Tako su muškarci iz sela: Studenci, Lovreć, Aržano, Svib, Cista, Dobranje, Opanci i Medov Dolac postali trgovci spomenutom robom koju su nudili po kućama i na vašarima. Bili su pravi mali pokretni dućani.

Samo, bio je to težak život, pun neizvjesnosti, dugog putovanja, pješačenja i neprespavanih noći. Spavali su po prenoćištima, ili češće po gospodarskim zgradama, u sijenu, s korpom pod glavom, da je netko ne ukrade.

Ovim načinom trgovanja dalmatinski „Mate“ bavili su se od početka 20. stoljeća, a dugi, naporni i neizvjesni putovi, s teškim teretom na ramenu i leđima, od kojega su se ramena iskrivljavala, vodili su ih ne samo po našim krajevima, već i u mnoge zemlje Europe: Austriju, Češku, Slovački, Rumunjsku, Mađarsku, Njemačku, Francusku... Pri hodu pomagali su si štapom, a on im je dobro došao i da se obrane od napasnih i ljutih seoskih pasa, te da se njime pri odmoru ili kod prodaje podupre „dućan“. Na put su odlazili u proljeće i o Božiću se kućama vraćali. U svojoj seoskoj zajednici bili su cijenjeni i mlađima uzor, jer imali su novaca, bolje se odijevali, bili su komunikativniji, govorili strane jezike, gradili uzorne kuće. A neženje galantari, ti su slovili kao poželjniji ženici od momaka koji su ostali u selu i još napornije radili na škrtoj kamenitoj zemlji.

„Mate“ su bili vrlo snalažljivi, robu su jeftino kupovali kod trgovaca na veliko, većinom Židova, a držali su se one: Pošto kupiš, poto nemoj prodat'! Naravno, prodavali su po višoj cijeni od nabavne, a kleli se da nemaju nikakve zarade. To potvrđuje i jedna pjesma o brodskom vašaru, koju donosi humoristički „Njuškalo“ u novinama „Istina“ iz 1935. godine. U bogatoj i raznolikoj ponudi vašara obavezno su bili i „Mate“:

(...) Isprsiti „Mate“ viče:

„Skoro za badava dam,

Ja ne trebam zaraditi,

Hoću samo da prodam“ (...)

„Mate“ su bili šparni, ali i među njima bilo je onih koji su zarađeno trošili, jer na dugotrajnim izbivanjima od doma, dolazili su u svakojake napasti i kušnje. Samo, za ljubavne avanture, umjesto novca, češće bi dali nešto od svoje robe. Zato se u našim selima pjevalo:

Curicu je milovao „Mate“,

Za poljupce dao ogledalce!

Curica se s „Matom“ pogodila,

Za maramu, ako digne krila!

Slični „Matama“ , bili su „trulje“, „Kranjci“ iz Gorskog Kotara. Samo, oni su uglavnom sela obilazili, a nudili su istu robu kao i „Mate“, koju su prodavali ili mijenjali za stare krpe – trulje, koje su onda dalje predavali i preprodavali. Razlika je prema „Matama“ bila i u tome što su „dućan“ - sanduk uvijek prtili na leđima. Sanduk je imao dvoja krila, iza kojih su bile ladice i pregrade za razne vrste robe. A trulje su stavljali u vreću i nosili povrh sanduka. I o njima pjesma ima:

Curo 'uljo, ljubio te truljo,

Za iglice i za bumbačice!

„Mata“ i njihovog „radnog mjesta“ na brodskoj pijaci koncem tridesetih godina, sjetila se baka Marija Bošnjaković iz Podvinja. Kao mala djevojčica iz Tomice, dolazila je često u Brod kod tete Marije Balajić, supruge čika Stipe, podvornika Gimnazije. Ona kaže:

- Čim ustanem, ja prvo trk na ogradu, gimnazijsko „muško“ i „žensko“ dvorište bilo je ograđeno. Popnem se i stojim, odma iza „Mata“, sve vidim šta koji pred sobom drži i prodaje. A, znala sam da ću od njih i nešto dobiti. Koji mi dade špangu, brošić, tako neku sitnicu, a meni drago. Volili su me, jer bila sam mala umiljata Šokica.

Poslije Drugog svjetskog rata nova vlast je ubrzo zabranila svaki oblik privatnog trgovanja, pa je tako „Matama“ i “truljama“ onemogućeno torbarenje i oni su nestali s naših ulica, trgova, sokaka, sve dok se u Brodu nije pojavio Pero Mojsija.

(Posavska Hrvatska, 21. lipnja 2013.)