Kada su Hardyjeve kćeri stasale, Elizabeta se udala u Donje Andrijevce za Kirila - Ćiru Bukatka. Oni su imali gostionu, trgovinu i bili veliki zemljoposjednici. Što bi se reklo, dobrostojeći. A Paula se udala za električara po struci, Stjepana - Štefu Špicera (1914.- 1979.) iz Kozarčeve ulice u Brodu. I on je bio vatrogasac kao i majstor Hardy. Godine 1945. Štefi i Pauli rađaju se dječaci, blizanci Ivica i Josip.
- Iza rata htjeli su im sve uzeti, ali je jedan njihov kalfa, šegrt, koji je otišao u partizane, spasio radnju. On je imao neki čin i rekao je: - Ove ljude ostavite na miru! Stvarno, u dlaku je radnja ostala – kaže gospođa Manda Špicer – A tu se vidi i kakav su odnos Hardyjevi imali sa svojim radnicima koje su gledali kao dio svoje obitelji. Kod njih su stanovali i zajednički s majstorom za istim stolom jeli, kao što sam već rekla.
Ubrzo potom, 1946. godine, majstor Janko Hardy je umro i posao je preuzela mlada Paula. Uz oca dobro je izučila štrikeraj, a to joj je sada dobro došlo. Paulina poslovna knjižica bilježi da je od 1. XII. 1939. do 1. XII. 1941. godine polazila zanat čaraparski. To se samo zvalo čaraparski, ali radnja je sve plela, i jankele, i čarape, i počne, veste, prsluke... izrađivala pletene proizvode od prediva. Prethodno, Paula je završila četiri godine građanske škole i ekstra godinu dana domaćinsku školu. Tako je to onda bilo uobičajeno za majstorske kćeri. Posao je Paula uspješno vodila, pomagao joj je i suprug Štefo. Samo, jedan tragični događaj biti će sudbonosan za obitelj Hardy–Špicer.
Kada je 15. ožujka 1949. u Bjegojevićevoj ulici (nekada Lovačkoj, a danas Nikole Tesle) gorila bivša „jajčara“, a tada skladište Kotarskog trgovačkog poduzeća, Štefo Špicer je jedan od onih vatrogasaca koji je naviše stradao. Požar je izazvao nepažnjom noćni čuvar ložeći vatru u svojoj kućici i, kad je planulo, vatra je zahvatila i skladište. U tome, po tragičnim posljedicama najvećem požaru te godine u Brodu, bila su četiri mrtva, pet teško i četrnaest lakše ozlijeđenih gasilaca! Štefo je bio penjač i, dok su se popeli na krov, dogodila se velika eksplozija 660 kg uskladištenog ekrezita (snažnoga eksploziva), koja ga je plamenom zahvatila i odbacila.
- On je bio pun stakla pod kožom, nogu je izgubio, no zahvaljujući liječnicima, ali i sestri bake Anastazije, Paulinoj teti Geni, spašen je. On je hitno prebačen u Zagreb, u Bolnicu sestara milosrdnica. Tu je teta Gena Lenđer radila kao medicinska sestra i ona ga je njegovala. Svekar je tada bio mlad, imao je samo 35 godina, a ostao je invalid – dopunila je gospođa Manda.
Teško ranjenoga Štefu članovi vatrogasnog društva često su posjećivali u bolnici, u Brodu i Zagrebu, nastojeći mu ublažiti patnje. Štefo im je zahvalio dirljivim pismom od 14. IV. 1949. godine:
„... Mnogo razmišljam o našem zajedničkom radu i prijateljstvu i pravo kaže ona poslovica: „U nuždi se poznaju prijatelji!“ A ja draga braćo u svojoj nesreći sam upoznao i ocijenio Vaše pravo prijateljstvo i sve ono dobro što ste mi pružili... U očima i pogledu svakog od vas čitao sam najveću brigu za moje zdravlje i Vi ste učinili da svaka moja najmanja želja, koja se meni činila da ju nisam izrazio bude ispunjena. Nadam se i uzdam se da po mom povratku (kad ozdravim) da ću ipak ostati sa vama i ako ne kao izvršujući član, a ono kao prijatelj i brat da opet zajedno dijelimo sve dobro i zlo.
To što ste učinili za mene to se ne bi moglo naplatiti sa nikakvim novcem, jer to čini samo čisto i vjerno prijateljstvo.“
Gaseći požar, jednako teško stradao je i vatrogasac Branko Tomljanović. Liječio se pet godina, imao jedanaest operacija u Brodu, bolnicama Zagreba, Beograda, Kragujevca, dok mu je život bio spašen. Sve ovo zapisano je Spomenici brodskog Dobrovoljnog vatrogasnog društva.
- Ja sam kod Hradyjevih došla 1968. godine - nastavila je priču gospođa Manda - Svekrva je još bila živa, vodila je radnju, a baka Anastazija je umrla 1966. U to doba jankeli se više nisu radili, možda još iza rata da su rađeni. Od valjane robe, ostale su u proizvodnji do kraja samo počne i kalčine. Štrikani su najviše prsluci kratki, dugački, veste brenovane, veste sa mustrom duple kocke, čarape na stupave, soknice, puloveri i veste muške... Sve ono što i danas neke čiče i snaše nose.
Iz Kobaša sam, Bertolović, i to je bilo ovako. Ja sam u Brod došla učiti zanat, tako me zapalo. Kada sam završila osnovnu školu, osmi razred, bilo je ići dalje u školu, ili kud ćeš? Tamo-vamo, čovjek ne zna! Teta Marga Fišerova, udana Gajer, zaželila je doć' u Kobaš kada dođe u mirovinu, jer nekada je živjela u Kobašu i moja mama joj je izdala jednu sobu, pošto smo imali veliku kuću. Teta Marga je bila neka službenica i kratko je radila u šumariji u Kobašu. A, mama je ostala udovica, moj otac i njegova sestra umrli su mladi od nefritisa. I onda teta Marga kaže mami: - Pitat ću ja kumu Paulu da uzmu Mandu.
Dida Hardy je preko posla i prijateljstava bio kum ja ne znam s koliko i koliko familija: Fišerovi (tu odma' preko puta), Himbelovi (do bivšeg Konzuma u Gupčevoj), Petkovići, opančar Mikić, Mahnik... Dida Janko i baka Anastazija šesnaest puta su bili kršteni kumovi, pa krizmeni... Sa Fišerovima to su bila i dupla kumstva. Evo, piše to na koricama molitvenika. I tako ja, preko Hardyjeve kume Marge, dođem na zanat kod Špicerovi'. Jozo je taman bio u vojsci, ali kad se vratio, ja se udam za Jozu. Ivica je već bio oženit.
Prvo sam motala vunu na čekrk, to je jednostavno, na špulnu, ali da se ne ospe i ne uvrpa i onda se s tom vunom štrika. Bile su tada još dvije radnice i čika Mijo, mislim da je bio od Đakova, iz Kešinaca, ili iz tih sela nekako. Pomagao je i svekar Štefo koliko je mogo, jer on nakon stradanja nije više radio kao električar. Kada je trebalo, radio je i moj Jozo, znao je i on svašta toga. Bilo je to baš kao jedno obiteljsko poduzeće. Svi su radili. Ali, svekrva Paula je bila glavni majstor, ona me je podučavala. Svekar je bio priučeni majstor, valjao je vunu, farbao, stavljao počne i čarape na drvene kalupe da se suše... on nikada nije štrikao. Svekrva je vodila radnju, sve vanjske poslove radila, nas učila što treba, išla po vašarima... Izlazili smo srijedom i subotom redovito i u Brodu na pijacu, robu smo u sanducima na jednim malim kolicima vozili, to su tako onda svi obrtnici išli. A na pijaci smo šatru podizali, ceradu navlačili, poslije je nabavljen kiosk, a kod kuće je uvijek bio i dućan otvoren i mušterije su svaki dan dolazile. Naša sezona za prodaju je zima, a u ljeto, kad je najveća vrućina, onda se najviše radilo s vunom, znalo je biti pakao, no trebalo je dosta robe pripremiti. Imali smo i svoje stalne mušterije, koji su godinama i godinama kod nas kupovali, još djed i baka pa onda i njiovi unuci.
Svekrva je bila jako sposobna. Predsjednica obrtničke komore u Osijeku i ovdje u Brodu. Privatnicima je onda bilo jako teško, država nije dala živit i svakako se ljudi snalazili. Jednostavno, nisi smio imati više zaposlenih i vunu smo davali čak u Beli Manastir i Šid presti. U Šidu bio svekrvin bratić, štriker. Mi smo kod kuće preli još samo vunu za počne i kalčine. Kad sam ja došla, rađene su još samo te crne valjane kalčine. Ta se vuna nije smjela jako upresti, da bi se valjanjem, nabijanjem, dobila ona gustoća. Na brodsku su pijacu dolazili majstori štrikeri Grgić i Ditrih iz Đakova, a oni su još uvijek pravili plave kalčine sa šarenim čelom.
Početkom osamdesetih godina smo prestali s radom. Nastala je nestašica vune. Nećete vjerovati, danas ima više vune nego onda. Ovce su ljudi sve manje držali. Dečki, Jozo i Ivica, imali su svoja zanimanja. Svekrva je već bila starija i nije se više htjele s tim gnjaviti. A i vremena su bila drugačija. Mašine su potom prodane jednom čovjeku u Osijek, ali ja mislim da on to nikada nije sastavio i nije nastavio sa štrikerskim poslom. Tako je taj obrt u našoj trećoj generaciji ugašen. Ubrzo je, 1983. godine, i svekrva Paula umrla.
A, kako bi lijepo bilo opet vidjeti u Zrinjskoj ulici jankele na vratima Hardyjevog dućana ili već nekog drugog. Sad i gospoda nose te „narodne“ kaputiće, a majstori pletači iz Vinkovaca i Đakova smislili su pa prave i suknje, kostime, šalove, kape, pelerine, prsluke, torbe i torbice... s mustrama na jabuke, sikerice i srceta, sa zelenom vitom... Istina, ti pleteni proizvodi nisu kao nekada valjani, ali su primjer primjene narodnih motiva i nacionalnog stila odijevanja. Oni koji ih nose pokazuju da poštuju i vole svoju hrvatsku kulturu i njenu baštinu. A i ponose se njom! Kad bi takvih bar više bilo!
No, tko baš želi i spreman je platiti, može po narudžbi kupiti i pravi štrikani i valjani jankel ili čarape kalčine koje još uvijek (najviše za kulturno-umjetnička društva) izrađuje „Tradicijski obrt Čolakovac“, posljednji i jedini majstori štrikeri te vrste u Slavoniji, a oni rade u Gradištu kod Županje. Mašine su kupili od majstora Ivice Ditriha, koji je opet bio zadnji đakovački štriker valjanih proizvoda.
PRETHODNA VIJEST
SLJEDEĆA VIJEST
.JPG)
.jpg)
