Proživljavamo teške godine. Današnje hirovite, nepredvidljive vremenske prilike izazivaju istinsku strepnju, jer stalno slušamo i gledamo o vjetrovima koji pušu orkanskom snagom, vrtložnim pijavicama, kiši koja pada iz dana u dan u nezabilježenim količinama po metru kvadratnom čineći razorne bujice i poplave, tuči koja uništava usjeve, oštećuje krovove kuća, automobile… Nešto od toga i nama se dogodilo, istina ne još toliko dramatično, stoga je opravdano pitanja i zebnja - kada smo mi na redu? Jer, očito je, klima se u cijelom svijetu mijenja, ali ne na bolje - već na gore.
Što se poduzima da se posljedice tih ekstremnih vremenskih neprilika spriječe, ili bar ublaže? Navodno, puca se raketama na tmurne, gradonosne oblake, koji donose salauke. Samo, koliko je sve to učinkovito? Jer, ispali se i stotinu raketa, a oluje nas opet poharaju. No, događa se da reketa i nema, jer one su i preskupe. I tako se vrtimo u krugu.
Još tamo početkom prošlog stoljeća brodski su vinogradari pokušali zaštititi svoje vinograde također pucnjavom iz dojmljivih topova – tučobrana. O tome je pisala učiteljica Anka Simonović pišući o Brodskom Vinogorju 1913., a taj pokušaj vinogradara dokumentira i jedna veća požutjela fotografija snimljena 1900. godine snimljena prilikom posvete spomenutih protugradnih topova u vinogradima.
Na fotografiji vidi se drvena kućica, daščara, daskama pokrivena i kako je cijev topa kroz njen krov u nebo uperena. A, cijev, kao u topa merzera „Debela Berta!“, u donjem dijelu uža, a širokog otvora. Okupilo se mnoštvo svijeta, sva brodska gospoda, sve vinogradari, jer onda je imati vinograd bila čast i ponos svakog brodskog građanina. Netko, tko je shvatio da će to jednog dana biti prvorazredna povijesna fotografija (vjerojatno gospođa Zdenka Brlić- Benčević, jer ona je imala tu „žicu“), popisao je i označio sve prisutne uglednike: senator August Radinić; sav u bijelom i bijeli šešir drži u ruci, posjednik je i vlasnik otmjenog svratišta „Žuta kuća“ Otton Popović; židovski trgovac Rafael Merkadić; bankar, prokurista Hrvatske eskomptne i mjenjačke banke u Brodu Angelo D' Elia mlađi; posjednik i vlasnik svratišta „Jankomir“ kod željezničkog kolodvora Zefir Marac; odvjetnik, muž buduće književnice Ivane Mažuranić dr. Vatroslav Brlić; umirovljeni oberštar Andrija Olujević; sin umirovljenog carskog i kraljevskog majora, liječnik dr. Adolf Müller iz Beča; umirovljeni kapetan i gradonačelnik Broda na Savi 1895.-1901. godine Dragutin Karla Piskur; stasiti kraljevski poštarski brzojavni oficijal Rudolf Heinzl, pravoslavni prota Simo Kajganović, Božo Vidaković i na kraju Čop... Niti otmjene brodske dame i milostive na posveti tučobrana ne manjkaju, jer prilika je to bila, za novi modni cuker šešir pokazati, pa gdje bi ju one propustile.
U sredini slike je ondašnji brodski župnik, brodski sin, prečasni Antun Leskovac, koji je posvetu ceremonijalno i obavio. Kraj njega je mali ministrant sa škropionicom punom svete vode i na lancima obješenom kadionicom iz koje se širio ugodni miris zapaljenog tamjana. Okolo je natiskano još mnoštvo prostog puka, brodskih vinogradara radnici - vinciliri Ličani, njihove žene i njihova brojna djeca.
Bio je to samo jedan od topova – tučobrana, koji je postavljen na vrh brda „Kota“, kraj šume Pribudovac. Dva su topa bila u velikim vinogradima gospodina Ottona Popovića, ispod njegove prostrane proširene vile i poznate hrastove šumice, pa kod gospodina Većeslava Černya na Maksimovom brdu i u vinogradu Rozinka, kod Ivana Toffolinija, Mavre Rechnitzera, Ivana Pilara, Braunera i kod gospođe Mice Bogdanović. Ukupno je postavljeno deset komada „strašnih“ topova, koji su gradonosnim oblacima ozbiljno zaprijetili.
Brodsko Vinogorje s razvijenom kulturom gajenja vinove loze, nije imalo samo ekonomski značaj za brodske građane. Oni vinograde nisu držali samo radi proizvodnje, prodaje vina i koristi koju su od te prodaje imali, već su u svojim milovidnim vinogradima i nasadima voća, u ovome lijepom i zdravom kraju provodili godišnje i po nekoliko mjeseci na „promjeni zraka“ – kako se to onda reklo, da obnove svoje snage, uživajući pritom u bezbrižnom ladanjskom životu, odmoru i dokolici.
U „Brodskim novinama“ 1920. Anka Simonović napisat će o Vinogorju i ovo: Ljeti se nigada prašine ne uzvitla. Zatornim bakcilima ni traga, izumrli su. Neprestano strujanje čistog zraka, nedade im nasjesti i širiti se po volji. Mi po vrhuncima brda za velike ljetne žege za omaricu neznamo. Brani nas od nje lahkokuli zefir, koji pokreće zrakom i tjera omaricu, kao kakvom lepezom. Istina, ne vidimo i ne osjećamo ga, ali on se ipak u našoj blizini nalazi, a dokazom nam je, što se lišće po grančica giblje i treperi.
A koliko je to čarobno zeleno brdo i čisti zrak, uz blagodati toplih sunčevih zraka, bilo omiljeno i nekoj gospodi i izvan Broda na Savi, bilježi (1913.) također učiteljica Anka Simonović: Ekselencija Većeslav Černy, rodom Čeh, član brodske vinogradarske i vinarske udruge, tajni savjetnik Njegovog Veličanstva prejasnog vladara Franje Josipa I. kupio je četiri parcele vinograda kad je bio prije njekoliko godina visoki činovnik zemaljske vlade u Saraju. Sada živi sa svojom obitelju u Beču. Veći dio ljeta živi u svojoj vili u vinogradu ovđe i obitelj mu je svake godine po njekoliko mjeseci ovamo došla na promjenu zraka. Bilo je u Brodskom Vinogorju još vlasnika, posjednika vinograda i ladanjskih vila koji su stalno živjeli u dalekom Beču, pa u Zagrebu, Sarajevu, Đakovu... a ljeti su hrlili u Brod i njegovo tada glasovito prirodno oporavilište.
Stoga, kada je „Udruga Brodskih vinogradara“ (osnovana te iste godine 1900., a njen prvi predsjednik bio je Otton Popović) odlučila tučobrane kupiti, „da otkloni zlo, ako je ikako moguće“, svi su posjednici vinograda bez iznimke složno troškove podijelili. A, kao što je najpravednije, platili su prema veličini vinograda. Troškovi su bili za nabavu topova - tučobrana, za gradnju kućica za iste, za barut i ljude koji su naučili pucati, topovima rukovati. Pucat su naučili vinciliri onih vinograda gdje su topovi bili postavljeni, ili ako taj gospodar vinograda svog vincilira nije imao, topom je baratao koji vincilir iz najbližeg vinograda.
Nemamo podatak gdje su tučobrani kupljeni, ali jedna fotografija iz Đakova prikazuje Top proti tuči i mrazu izum učitelja Dragutina Galovca u Đakovu 1900. I taj top ima dugu cijev širokog otvora, a poput svemirske rakete postavljen je na rampu. Možda su brodski i đakovački topovi od istog proizvođača bili? Zvonko Benošić, koji piše o vinogradarstvu Đakovštine i donosi spomenutu fotografiju, navodi: „Tako među ostalim u Trnavi već 1902. postoji Udruga za obranu od tuče, sa sedam tučobrana, a po uzoru na trnavačku udrugu organiziraju se i vinogradari Drenja (Mandićevca).“
Sve je bilo lijepo zamišljeno, vinogradari su vjerovali kako su kupnjom tučobrana svoje zelene trsove sigurno zaštitili, ali malo je hasne od tučobrana po vinograde bilo i sve je neslavno završilo. Topovi su naime bili još jedan od onih „ludih izuma“ kakvih je na početku 20. stoljeća bezbroj bilo. Djelovali su impresivno, moćno, reklamirani su na veliko, a nitko se nije sjetio podrobnije propitati i o njihovoj stvarnoj učinkovitosti na gradonosne oblake. Ali, nije samo to bio uzrok ove promašene i propale investicije brodskih vinogradara. Evo, što se zapravo dogodilo.
Mnogi vinciliri zlorabili su u njih stavljeno povjerenje i dobiveni barut za pucanje su lovcima iz okolnih sela i lovcima vincilirima potajno prodavali, a u topove mjesto cijele mjere baruta, samo su pola porcije sipali. Kada su oblaci kao ledonosni prepoznati i nasadima vinograda zaprijetili, vinciliri su prvo morali Brod nazvati i dozvolu tražiti da mogu na oblake pucati. Neki su Brod zvali kad je led već dobro po vinogradima prašio i kada je bilo prekasno za išta. Uz ovakvo neodgovorno vladanje vincilira, učinak pucnjave tučobranima bio je nikakav. I, umjesto da spriječe prijevare s barutom, krivce kazne i obranu od tuče svojih vinograda bolje organiziraju, Brođani su požurili i riješili se tučobrana prodavši ih u bescjenje. Onda su za njima stali žaliti, jer sama ta pucnjava takav je silan učinak činila, brdo se od grmljavine sve treslo, zaglušujuće detonacije parale su nebo, pa su imali osjećaj da se bar nešto proti' gradu poduzima, a još više su Brođani žalili što obranu od tuče onda više nikakvu nisu imali.
Za kraj, dobro je i ovo znati! U našim selima vjeruju da led pada jer župnici grešno žive. Isto tako vjeruju da župnici imaju moć određenim molitvama prijeteće oblake rastjerati, ali grešno živeći, oni tu moć gube. Samo, u Brodu danas je puno župa i ajde ti onda znaj koji od tih naših prečasnih župnika „okolo šara“, a mi ispaštamo. Ali, saznati ćemo i to! Možda metodom eliminacije, jer primjećujemo da u nekim dijelovima grda led češće i žešće pada.
Možda još i danas netko i s raketama vara, pa u njih manje naboja stavlja, što smanjuje njihovu učinkovitost, baš kao što je bila nikakva učinkovitost i tučobrana pije više od sto godina. Eto, svakakva se pitanja nameću.
PRETHODNA VIJEST
SLJEDEĆA VIJEST
.JPG)
.jpg)
