Centar zabava i noćnog života, kazališnih predstava, gimnastičkih produkcija, titravih nijemih kino projekcija... stara plesna dvorana „Kasina“ u Mesićevoj (nadogradio u veliku dvoranu za ples Josip Muravić 1871.), dočekala je kraj Drugog svjetskog rata derutna i ratom rastrešena. Srećom, preživjela je sva bombardiranja, iako je sve uokolo bilo razrušeno. U „Kasini“ je tada bilo slikokaz „Jadran“ gospođe Dobrile Fornet koji je 1941. godine otvorio njen pokojni muž Josip Fornet. Dvorana je potom samo nužno popravljena i opet su u njoj igrane kinopredstave, kao i u ljetnom kinu u dvorištu s oko 500 sjedala. No, u travnju 1948. kino je nacionalizirano, oduzeto gospođi Dobrili i postalo vlasništvo Gradskog narodnog odbora, Prosvjetnog odsjeka. Godine 1952. se, radi dotrajalosti dvorane, a i stare projekcijske aparature, kino „Jadran“ seli u Dom kulture (tako je prekršten Hrvatski dom, da se ne bi hrvatski zvao), gdje će kino također dobiti ime „Jadran“.
U petak 28. III u 18 sati održana je samo za pozvane prva projekcija u novo uređenom kinu „Jadran“. Prikazan je domaći film „Desant na Drvar“, a potom američki „Plamen i strijela“, pisao je „Brodski list“.
Iste, 1952. godine u rujnu, počeli su radovi na adaptaciji bivšeg kina „Jadran“ i izgradnji nove parketirane gimnastičke dvorane Društva za tjelesni odgoj „Partizan“ (danas Hrvatski sokol). Iz novoprobijene Končareve ulice u dvoranu je otvoren reprezentativni ulaz sa širokim stubištem, obložen žućkastim mramorom. Uz to što je to bila dvorana za gimnastiku, u „Partizanu“ su održavani i plesnjaci. „Partizan“ za srednjoškolce postaje kultno mjesto magične privlačnosti - plesovi su bili petkom, subotom i nedjeljom od 19 do 23 sata, a nedjeljom već popodne i od 16 sati.
A tih, pedesetih i početkom šezdesetih godina, kao da je cijeli Brod plesao, bio jedan veliki razigrani i veseli plesnjak. Već od popodnevnih sati kada su bile „čajanke“ s plesom.
U svakom kvartu se „čagalo“. Na Budainci, na Plavom polju, u Malom Parizu, na Koloniji, u Radničkom domu, na Osječkoj, na „Klubu“ kod mosta, a u centu grada osim u „Partizanu“, plesalo se u Garnizonu, Najlon bašči, bašči hotela „Brod“ i, od 1961. godine, u novotvorenom hotelu „Park“. Plesalo se u sindikalnim dvoranama i menzama brodskih industrijskih poduzeća, plesalo se u srednjim školama: Gimnaziji, Industrijskoj, Učiteljskoj, pa čak i u osnovnima. Moglo se nabrojati devetnaest mjesta gdje je svirala „živa glazba“ za ples i zabavu.
U ženskoj stručnoj školi, uz kratki program posvećen Prvom srpskom ustanku, okupili se đaci. Poslije programa je ples – čitamo u „Brodskom listu“ 1954. godine. Lukavo smišljeno, kako bi ih što više došlo, jer tema jer bila upravo koma.
Ipak najpopularniji je omladinski plesnjak bio u „Partizanu“, brodskom „Paladiumu“ kako su ga još zvali.
Zavirimo u ovaj brodski hram plesa i zabave.
Sve je bilo skromno. Uza zid dugačke drvene klupe, u gornjem desnom uglu mali podij za orkestar. S jedne strane sjede dečki u bijelim košuljama s kragnama izvučenim na kragne sakoa, poneki i s kravatama, obavezno u naviksanim cipelama, ali uglavnom moglo se slobodnije obući, nikakva posebna i prigodna garderoba, kao za ples u hotelu ili Garnizonu, nije trebala.
Na drugoj strani, također na klupama, sjede djevojke u haljinicama s bubi kragnama. Gledaju se s dečkima, mjerkaju, a oni se došaptavaju, kibiciraju koji će po koju djevojku otići i zamoliti za ples. One nagađaju koji će im momak prići. Da li onaj koji im je simpatija? - Daj Bože da taj dođe! - vapile su u sebi. Napeto je. Srca jednih i drugih uzbuđeno lupaju. Kada je zasviralo, nastao je stampedo koji će dečko prije do djevojke. Znala su i po petorica jednoj prići, ali ona je morala plesati s onim koji je bio brži, koji je prvi pitao. Nije smjela odbiti, jer mogla je i šamar od odbijenog dobiti.
Dečki su se grupirali po školama, gimnazijalci, pa iz Tehničke, Učiteljske škole ili po kvartovima. Dolazili su Bosanci, obavezno i vojnici iz brodskog garnizona. U tako raznolikom i šarolikom društvu znalo je učas zaiskriti i nastala je tuča, naravno - radi djevojaka, premda se alkohol nije točio. Na ulazu je domar Ivan Odorčić kontrolirao ulaznice i prodavao tako fino gaziranu Coctu.
Sviralo se po šemi, jedan brzi ples, pa dva lagana i obavezan „stiskavac“, kada su se svjetla prigušila, a parovi u polutami „pupak na pupak“ priljubljeni „u sedmom nebu“ plesali (sjeća se još živo gospodin Draško Aničić). Potom je bila kraća pauza. Par puta u toku večeri orkestar je oglasio i da „drugarice biraju“. Dobri plesači i dečki na glasu imali su također navalu... Plesao se valcer, tango, swing, slow-fox, rumba, buggy-wuggy... Kasnije, twist je bio prvi revolucionarni ples, a onda vrckasti cha-cha-cha, madison... U „zlatno doba Partizana“, uz orkestar, znale su zapjevati i domaće snage: Danica Valković, Viktorija Kler, Nikola Đuraković...
Na kraju pedesetih i početku šezdesetih jedna se plesačica posebno isticala. Ona je vladala dvoranom. Lijepa plavuša - oblajhana, skladno građena, u tijesnoj izazovnoj odjeći, vrckasta, temperamentna Ana Činkl, prava „lafica“. Djevojka ispred svog vremena. Zavidjeli su joj kako dobro i s lakoćom pleše. Orkestar je zasvirao taj novi ples, ča-ča-ča, Ana je prva zaplesala, a pridružilo joj se nekoliko njih koji su ča-ča-ča već znali. Mjesto za ples se raščistilo. Lijepo ih je bilo vidjeti, ali Ana je znala najbolje i dečkima najuzbudljivije zanjihati bokovima. „Skenirao“ sam korake i kod kuće uz veliko ogledalo zaplesao i - išlo mi je jako dobro. Znao sam plesati ča-ča-ča! Bravo ja! U razredu sam se pohvalio i demonstrirao. I naravno, ja sam na to zaboravio. Podsjetila me moja školska kolegica Mira Smuda (onda još Čondić): - Zar se ne sjećaš da si nas sve u razredu učio plesati ča-ča-ča. Onda sam se sjetio. Nisu moje šulkolegice bile antitalenti za ples, one su naime sve bile sportašice, poznata generacija sjajnih košarkašica (Mirjana Topolovec, Zdenka Vrlazić, Breda Sigmund, Mira Čondić, Mirjana Ferić, Zdenka Radotović) i od treninga za ples naprosto nisu imale vremena.
Godinama je u „Partizanu“ svirao orkestar: Rudolfa (bubnjevi) i Mirjane Vilagoš (klavir i harmonika) i uz njih Đuro Nakarada (saksofon) te Mirjanin bratić Stanko Cimermanović (gitara). Kada je nakon dvije godine Cimermanović poginuo, za klavir je uskočila Đurđa, kćer Vilagoševih. Đurđa je tada bila gimnazijalka. U početku, sviranje u plesnjaku je s oduševljenjem prihvatila, jer u glazbenoj školi svirala je samo klasiku, a i dalo se zaraditi za džeparac. No, dok su njene kolegice plesale, ona je morala svirati, a kada bi i ona zaželjela malo zaplesati, zabaviti se, to je bilo pod budnim i strogim maminim okom. Ako se partner mami nije svidio, nije bio fini dečko, već neki koji je samo trčao za djevojkama, s podija bi mama Đurđi priprijetila prstom, što je značilo „penji se na podij i vrati se svirci“. Triput se i zaljubila u „Partizanu“, kaže, ali od tih veza nije bilo ništa. S mamom i tatom je dolazila i odlazila iz „Partizana“, dečki nisu imali prilike da ju prate, da joj hofiraju.
Ali, zato je Đurđa pomagala svojim kolegicama. Imala je s njima dogovor da odsvira određeni akord ako je „njihov“ dečko, koji im se sviđa, u dvorani i nije zauzet, a drugi akord ako je zauzet. One su s vrata slušale. Onda su kupile kartu i ulazile u plesnjak, ili odustajale.
Početkom šezdesetih naglo će nastati promjene, prihvaćaju se novi glazbeni i plesni ukusi. Godine 1962. u Brodu se osnivaju prvi rock and roll sastavi, a od 1964. oni i javno nastupaju. Mladi, „zaraženi“ rockom, staroj su glazbi okrenuli leđa i stari plesnjaci su opustjeli, pa i „Partizan“.
U broju 1, 1964. Brodski list piše o zabavi mladih u gradu. Koji zapravo i nemaju mjesta gdje bi se zabavili. Od starijih su čuli da su se nekada održavale plesne večeri i čajanke u Radničkom domu, Domu JNA, „Partizanu“, u Malom Parizu, u srednjim školama. Sada toga više nema. Organizatori zabave za mlade dodaju: Mi nismo krivi – pokušali smo, ali mladi ne dolaze. Zašto? Tko zna? Ili mladima ne odgovara što im organizatori nude, ili organizatora ustvari i nema…
(Posavska Hrvatska, 13. prosinca 2013.)
PRETHODNA VIJEST
