101 brodska priča
Iz bivšeg elitnog hotela „Central“ na početku Mesićeve ulice čuli su se zvuci tambura i veseli dječji glasovi koji su pjevali šokačke pjesme. U sredini kola teta Maja je pokazivala korake, a male nožice odmah su ukapirale, te spretno zacupkale i zaigrale Jaši baba dorata, Kalendara, Ajd na livo... KUD „Josip Tkalec“, folklorna skupina Društva „Naša djeca“ spremala je program za prve „Đakovačke vezove“ - svečane narodne igre Slavonije (kako je onda, 1967. godine, glasio puni naziv „Vezova“). Tisuće posjetitelja u đakovačkom parku bilo je oduševljeno nastupom malih Brođana na pozornici. Tako mali, a igrali su kao veliki. Pa te njihove crvene vezenke, vuničarke, šarene svilanke, bijele šlingane rubine na djevojčicama, a bijele gaće i rubine na dječacima... ta bili su spremljeni kao lutke. Dobili su veliki pljesak, a to je bilo i zasluženo priznanje „teti Maji“, njihovoj voditeljici. Gospodin dr. Zvonko Benčević, inicijator i jedan od organizatora „Vezova“, sav je cvao od ponosa na svoje Brođane. Spomenimo da je na prvim „Vezovima“ i ljepoticom Slavonije postala Brođanka, djevojka Emilija Slivar spremljena u šlinganu suknju, zlatom plišani polutak, glave nacoknane (i dobila „Bagat“ šivaću mašinu), pa je slavlje tim bilo još i veće.
„Đakovačka revija“ 1971. godine bilježi da će djeca iz Broda petu godinu za redom nastupiti na ovoj velikoj smotri folklora, ističući: I tako brodska omladina najmasovnije i vjerno ispunjava i ostvaruje osnovnu misao organizatora „Đakovačkih igara“, da se stara pradjedovska kultura prenosi na najmlađe koji će je dalje nastavljati i prenašati na pokoljenja koja dolaze... Sve ove narodne igre, pjesme i glazbu uvježbala je i vodila poznati i zaslužni koreograf folklora Marija Maksimović iz Slav. Broda.
O „teti Maji“ – Mariji Mariški Maksimović, priča mi njena mlađa kći, gospođa Anđela Špicer: – Mama je podrijetlom Mađarica, djevojački Farkaš se prezivala. Rođena je 1904. u Brodu, a stanovali su ulici iza groblja, prema Gornjoj Vrbi. Tu je bilo naseljeno nekoliko mađarskih porodica, pa je taj kraj zvan „Mađarski šor“.
Mamin otac je rano umro, njena majka je radila u kuhinji kod Exleovih i nju je othranila baka. Kao djevojka, mama se zaposlila u „Slavexu“ na poslovima politiranja namještaja. Udala se mlada, 1921. godine, za Milana Maksimovića. Upoznali su se na nekoj pokladnoj zabavi, vjerojatno u Radničkom domu, jer tamo su često išli. Ali, tata je rođen kao Josip Šipuš 1901. godine. On je podrijetlom iz Bosne, iz Velike Brusnice, bio je siroče i usvojila ga je jedna pravoslavna porodica. Kada je tata imao četiri godine, umro je njegov poočim Savo, koji je u oporuci izrazio želju da tata kada navrši osamnaest godina i postane punoljetan, uzme ime Milan i prezime Maksimović, te prijeđe na pravoslavlje. Iz poštovanja prema svojim usvojiteljima, tata je to i učinio. Odgojila ga je pomajka. Josip-Milan učio je za licitara kod Horvatića iza Male crkve i jedno je vrijeme kod njih i radio. Kasnije je imao svoj auto i taksirao, pa bio trgovački putnik, šofer u „Izgradnji“, šef voznog parka u „Vodnoj zajednici“. Godine 1922. rođena je moja sestra Mira, a ja sam rođena 1924., pa brat Vlado.
Problemi su nastali 1941. godine. Da nas djecu spasi da ne budemo odvedeni u zatvor, logor, jer smo jednom i bile zatvorene u ustaškom stožeru u Gašparčevoj kući u Starčevićevoj, mama nas je prevela na katoličku vjeru. Kršteni smo u „maloj crkvi“, ali smo ostali na prezimenu Maksimović. Potom je kao pravoslavac bio i tata uhapšen, odveden u zatvor, a kada je pušten, on i mama su se nanovno vjenčali, ali u katoličkoj vjeri, i više nas nisu dirali. Iza toga smo otišli u Ruščicu i proveli tamo do kraja rata.
U sretnom braku Marija i Milan Maksimović dočekali su i pedeset godina braka, zlatni jubilej. Bilo je to 1971. godine. Zabilježio je Joža Ščrbašić u „Brodskom listu“: – Oboje potječemo iz radničke porodice – počela ja Marija – i kako nismo imali nikakvih sredstava borili smo se za „goli život“. Bilo je lijepih, ali isto tako i teških trenutaka, pogotovo u vrijeme rata. Danas sam presretna što smo u braku pedeset godina, što smo uspjeli odgojiti djecu i uputiti ih na pravi put.
Mišljenje supruge dijeli i Milan, koji dodaje – Ako dva potpuno suprotna bića mogu u braku sretno proživjeti pedeset godina, onda to puno znači. Ja sam po prirodi vrlo miran, volim mnogo čitati i strastveni sam šahista (bio je član brodskog šahovskog kluba, velemajstor). Pa, ipak, moja supruga nikada nije gledala kako ja igram šah. S druge strane ona je sasvim nešto drugo; već punih dvadeset godina bavi se folklorom i zanima ju ples.
Priču o majci nastavila je gospođa Anđela: – Ona nam je bila više kao prijateljica nego mama, jer nas je imala kada je bila jako mlada. I svuda je s nama išla i mi s njom. Na korzo, čajanke, na zabave… bez mame nikuda. Mama je bila jako društvena, uvijek je volila pjevati i plesati. Bila je baš talentirana za ples. Njoj je bilo dovoljno da jednom vidi neki ples, kolo i već je znala korake, smišljala koreografiju. Mi nismo morale ići u plesnu školu, mama nas je naučila i jako smo dobre plesačice, ali ja ne znam tko je nju pozvao u „Central“ i kako je to počelo.
Gospođa Lepojka Kirhoffer sjeća se da ju je još 1948. godine, kada se vratila s radne akcije „Novi Beograd“, u KUD-u „Jedinstvo“ vježbala Mariška Maksimović. Pored šokačkih kola igrali su čardaš, dučec, trojanac…, a nastupali ne samo u Brodu i njegovoj okolici (i kamionima se prevozili, sjedeći na daskama), nego i u Požegi, Vinkovcima, Bledu… Sedam godina je gospođa Lepojka plesala u „Jedinstvu“.
Za kasnije razdoblje vezana su sjećanja gospođe Ilinke Ilić-Aničić. – Kod tete Maje počela sam plesati 1962./63. Imala sam šest godina. U početku ona je privatno okupljala djecu i učila ih folklorne programe, a probe su održavane u jednoj većoj dvorišnoj prostoriji kod gospodina Markovca u Starčevićevoj 50. On je to teti Maji besplatno davao. Mi klinci čuli smo da se tamo nešto događa, otišli smo vidjeti i tako sam primljena. Učili smo šokačke, bunjevačke, zagorske, splitske, mađarske plesove… S nama su uvijek išle gospođa Zoraja i gospođa Boban i pomagale kod oblačenja. A za „Vezove“ mene je došla obući i počešljati snaša Ana iz Gornje Bebrine, jer njenu sam posuđenu nošnju nosila. Za ostale koreografije mame su same šile nošnje, a teta Maja bi već objasnila što i kako treba. U jednom trenutku bilo nas je jako puno. Tako je bilo do moje 12.-13. godine, onda je ta naša generacija postala tinejdžerska i počeli smo se osipati. Kao gimnazijalka dolazila sam i pomagati teti Maji u radu s mlađima, a plesala sam do svoje sedamnaeste godine. Česti su nastupi bili u Brodu, Đakovu na „Vezovima“i, ja ne znam zašto, u Kobašu.
U intervjuu Joži Ščrbašiću sama teta Maja kaže kako je to bilo: – S društvom žena pripremala sam programe za razne manifestacije koje su se održavale u gradu i shvatila da bi možda bilo povoljno kad bi se prihvatila posla s djecom. Počelo je s dvadesetak mališana uzrasta 4 do 15 godina koji su se kasnije osamostalili u folklornu grupu „Josip Tkalec“.
„Brodski list“ 1967. u broju 50, piše o petogodišnjici djelovanja društva „Josip Tkalec“ (to znači da je društvo osnovano 1963. godine): Tom prilikom je u dvorani kina „Jadran“ održana velika folklorna priredba. Mali folkloristi, obučeni u živopisne narodne nošnje, izveli su slavonska, bunjevačka, vranjanska i slovenačka kola (...) Mali izvođači sudjeluju već nekoliko godina u gotovo svim kulturnim manifestacijama, na primjer - u proslavi 8. marta, Dana mladosti, Dana borca itd. Osim toga, davali su kulturno-zabavne priredbe u drugim mjestima. Među ostalima: u Babinoj Gredi, Gundincima, Slavonskom Šamcu, Oriovcu, Novoj Kapeli, Slavonskoj Požegi i drugima.
Stotine brodske djece prošlo je kroz KUD „Josip Tkalec“ i svima je rad u društvu, a posebno teta Maja, ostao u dragom sjećanju. - Bila su to lijepa druženja. Zajedno smo dočekivali Nove godine i do danas ostali nerazdvojni prijatelji. A kod tete Maje ne bi ostali godinama da ona nije bila dobra. Ona nije vikala, znala je s djecom, bila je autoritet, ali i jako nas je voljela. Naučila nas druženju, zajedništvu, dijeljenju, baš je pozitivno utjecala na nas. U najbezveznijim godinama folklor nas je izvukao. Sjećam se još svih imena. Evo fotografije gdje plešemo bunjevačke igre: Biserka Boban, Zdenka Miljković, Darko Konjević, Jadranka Bačić, Verica Gombač, Branko Jagodić, Katarina Dorić, Darko Bem i ja. Bili smo postava sedam-osam godina… – kaže gospođa Ilinka, koja se još dobro sjeća i tko je u koga bio zaljubljen. Njenu priču dopunjava gospođa Katarina Dorić, koja također čuva brojne fotografije i prisjetila se nekih plesača iz ove generacije.
Tako je bilo do 1978. godine. Onda se dogodila strašna tragedija. Muž gospođe Anđele, Oto, njihov sin Milan i brat gospođe Anđele, Vlado, vozili su se Vladinim autom marke „Peugeot“ u Graz po autodijelove. Na autoputu kod Ivanić-Grada Vlado je pretjecao dva šlepera i zabio se u autobus „Čazmatransa“ koji mu je iz pravca Zagreba dolazio ususret. Sva trojica su poginula, a autobus se zapalio i izgorio. Od putnika u autobusu nitko nije stradao.
Teta Maja, puna tuge, tada je prestala raditi s djecom. Umrla je 1990. godine.
(Posavska Hrvatska, 28. ožujka 2014.)
PRETHODNA VIJEST
