101 brodska priča
Došao je u Brod na Savi kao kotlar – kazandžija, a postao bogati industrijalac, posjednik i vlasnik tri palače i jedne prizemnice koje zatvaraju ugao današnjeg Trga pobjede i Cesarčeve ulice. Kažu, kvalitetnu ciglu za te velike gradnje jeftino je kupio od grada rušenjem bedema brodske tvrđave (revelina V., Svetog Guida, piše u Zapisnicima gradskog zastupstva).
Bio je riđokos, pa su ga Brođani zvali Crveni Kopp, za razliku od brata, koji je bio crnokos, te stoga nazvan Crni Kopp. I, zabune nije moglo biti!
„Crveni Kopp“ – Samuel Kopp rođen je 2. lipnja 1858. godine u Slovačkoj, u mjestu Bistrica Povagska. Uz kotlarski posao počeo se uspješno baviti proizvodnjom alkohola i na početku Vinogradske ceste sagradio veliku pecaru – ta cijelu tvornicu „špirituoz pića“ i podrum. Kasnije je tu nikao i njegov paromlin (oko 1912.). A kotlarski je obrt odjavio – te ću u buduće jedino vlastite naprave opravljati – napisao je u dopisu Gradskom poglavarstvu 1912. godine.
„Crni Kopp“ – Leopold Kopp – Poldi, rođen je 1864. godine. Bio je također kazandžija i malo manje se od Samuela obogatio. Umro je u Brodu 1933. godine.
Gospođa Mira Spitzer o svom djedu Samuelu kaže: - Dok je baka živjela (Samuelova supruga Fani Eichorn, umrla je od akutne leukemije 1914. godine) sve je išlo lijepo, ali poslije njene smrti sve se razvijalo drugačije. Dida se ubrzo oženio gospođom Bertom i poklonio joj je jednu od kuća (Danas je to Trg pobjede 12. Inače, gospođa Berta bila je udova Oberson, rođena Weill, a kuću vrijednu 100.000 kruna Samuel joj je poklonio još kao zaručnici. E, ta je znala znanje i dobro unovčila svoje draži, da ne kažem koje! I, na koncu, Samuela dobro oplindrala). Taj brak nije dugo trajao, a dida je živio kao playboy. Ne znam točno kada i kako dida stiže u Suboticu i osniva tvornicu za štirku „S. Kopp i sinovi“ (Marcell i Sigmund). Tvornica se ne pokazuje kao rentabilna. Marcell i dida se ne slažu, Sigmund nema iskustva, ali je na strani oca. Marcell ostaje sam sa tvornicom, a dida se vraća u Brod. Godine prolaze, vremenom se ispostavlja da dida ne vodi računa o tome da stanari plate kirije i da porez bude isplaćen. Nakupljaju se veliki dugovi i dida nudi na prodaju kuću na Trgu kralja Petra 11. (U kući je danas Državni arhiv, Cesarčeva 1. To je i najljepša od Koppovih palača i jedna od najljepših brodskih građevina u secesijskom slogu. Sagrađena je oko 1907. godine).
U Zapisnicima gradskog zastupstva 1934. zabilježeno je: Kopp Samuel nudi gradskoj općini jednokatnicu na trgu Kralja Petra br. 11. Izvjestitelj saopćuje odboru, da Samuel Kopp traži za tu kuću u gotovini 120.000 din. I doživotnu rentu mjesečno od 2.000 din. Osim toga imala bi gradska općina platiti dužni državni porez od 40.000 din. i gradski namet od 5.277 din. za 1934. i 5.523 din. za 1935. god brisati. Kuća ima tri stana od tri sobe i 1 stan od četiri sobe. Procjenjena je na 387.000 din. Gradski vjećnik Josip Cviić predlaže, da se ponuda S. Koppa prihvati jer je za gradsku općinu vrlo povoljna, pošto je ponudjač oko 80 god. star i bolestan.(pa će brzo skončati, a time će otpasti plaćanje rente, mislili su). Međutim, grad nije imao novaca da ponudu prihvati, niti potrebe za tu zgradu, koja bi se mogla upotrebiti samo za stanovanje. I ponuda je odbijena.
Još 1932. godine odlučio se i Samuelov sin Sigmund s obitelji vratiti iz Subotice u Brod. On je 1914. završio trgovačku akademiju u Zagrebu te dobrovoljno otišao u Prvi svjetski rat. Godine 1923. u Subotici se oženio s Klarikom Wilheim.
Gospođa Mira nastavila je priču: - Ja sam u Brodu išla 3. i 4. razred pučke škole i 1. i 2. razred gimnazije. Tada je dida prodao drugu kuću gospodinu Bergeru (danas Trg pobjede 13) koji je imao tvornicu boja. Dugovi su plaćeni i ostala nam je treća kuća (kb. 11, danas Cesarčeva 1) i do nje prizemnica (u Cesarčevoj ulici današnji broj 3). Ali već 1936. godine mi se vraćamo u Suboticu, zajedno s didom, koji ostaje s nama sve do svoje smrti u 81. godini života, 1939. godine.
On je bio jako lijep, visok čovjek. Mi smo ga mnogo volili. Kada sam se ja rodila (1924.) bio je jako razočaran, pošto sam ispala djevojčica. Tek kada se moj brat Pavle rodio (1928.), onda je dida bio sretan i zadovoljan sa sobom i cijelim svijetom.
Samuel Kopp imao je petero djece, kći Adelu (rođena u Brodu 1886.) i četiri sina. Alfred i Viktor umrli su u dječjoj dobi. Marcell (Brod, 1888.) je bio spomenuti tvorničar štirke, a Sigmund (Brod, 1895.), otac gospođe Mire, bio je trgovac furnirom.
Adela se udala za jednog mađarskog pukovnika iz Prvog svjetskog rata, zvanog Kurtz Gesa. Živjeli su u Debrecinu u Mađarskoj i poslije Drugog svjetskog rata emigrirali u Ameriku.
Obitelj Kopp doživjela je teška stradanja za vrijeme Drugog svjetskog rata. Marcell je umro od srčane kapi u zarobljeništvu u logoru Osnabrück 1945. godine. Njegova žena Lenka (rođena Hajduška, iz Starog Bečeja) ubijena je 1941. u njihovoj vili u Vrnjačkoj Banji, u koju se sklonila s novcem i skupocjenom zbirkom maraka, vjerujući da je tu sigurna. Obitelj Sigmunda Koppa 1944. godine Nijemci iz Subotice odvode u logor Auschwitz. Sigmunda i sina Pavla (imao je tada 16 godina) potom premještaju u logor Birkenau, gdje je Sigmund i stradao.
- Majku i mene - kaže gospođa Mira - vode prvo na rad u fabriku u Šleziju i tamo smo još srazmjerno u dobroj kondiciji. U februaru se približavaju Rusi i onda evakuiraju logor u Bergen Belsen. Tamo već počinje tifus i majka umire sedam dana nakon oslobođenja.
Brat i sestra, Pavle i Mira, nakon pogibije roditelja i svih strahota po nacističkim logorima smrti ostaju živi. Vratili su se u Suboticu.
Godine 1946. Mira je otputovala u Brod da vidi što je s kućom djeda Samuela. Kuća je neoštećena preživjela rat i u njoj se nalazila zdravstvena ustanova – ambulanta. Mira im je ponudila kuću na prodaju, te je sklopljen privremeni ugovor na svotu od 600.000 dinara.
- Vratila sam se u Beograd, tamo su studirali Pavle i Đuro (Spitzer, student medicine za kojega se Mira udala). Poslije ostavinske rasprave i punomoći od Pavla, vratila sam se u Brod da prodam kuću. Napravili smo ugovor, čak ga je jedan od „drugova“ potpisao. Išla sam do sljedećeg, ali taj drug nije htio da potpiše. On se predomislio, sazvao je sjednicu u drugoj sobi i rekli su mi da čekam rješenje. Poslije kratkog vremena su mi saopćili da ne namjeravaju da mi plate 600.000 dinara, nego samo 135.000. Ni manje ni više. Nisam znala što da radim, meni su bile samo 23 godine. Uspostavljena je telefonska veza s Pavlom i Đurom i dobila sam Pavlov pristanak. Posavjetovala sam se i s g. Bergerom i tako sam pristala i prodala treću Koppovu kuću.
U lijepoj kući Samuela Koppa godinama je poslije Drugog svjetskog rata bila zdravstvena ambulanta, a potom je 1973. godine dodijeljena brodskom Državnom arhivu, koji se u njoj i danas nalazi. Godine 1989. kuća je proglašena spomenikom kulture. U obrazloženju se kaže: „Umjetnička obrada fasadnog plašta i štuko-dekorativne aplikacije na fasadi govore o visokom umjetničkom nivou graditelja. Po svom izgledu ide u red kvalitetne secesijske arhitekture u sjevernoj Hrvatskoj.“
Samo, graditelj kuće Samuela Koppa još nije poznat. Možda je to bio brodski poduzetnik Vjekoslav Tauchmann?
Iz istraživanja gospodina Stribora Schwendemanna saznajemo da je bogati industrijalac Marcell Kopp 1940. godine kupio Kohnovu reprezentativnu katnicu u Starčevićevoj kbr. 13 (danas je u kući Crveni križ). Vlasnici su tada bili Taussigovi. Marcell nije imao djece i nakon njegovog stradanja u logoru, nasljeđuju ga bratova djeca, Mira Kopp-Spitzer i Pavle Kopp, koji su i s ovom imovinom imali sličnih peripetija kao i s djedovinom Samuela Koppa.
Kada sam prikupljao podatke o Koppovima, gospođa Mira je živjela u Izraelu u domu za seniore u mjestu Holon (u Izrael su otišli odmah nakon što je njen muž Đuro Spitzer diplomirao, 1949. godine). Bila je udova, jer je Đuro umro od leukemije još 1980. Radio je kao anesteziolog u gradu Jaffa. Godine 1951. rođen je njihov jedinac, sin Jaram.
Pavle Kopp diplomirao je medicinu 1952. u Beogradu. Želio je i on otići u Izrael, ali budući da je bio vojni obveznik, nisu ga pustili. Radio je potom u Beogradu, oženio se i 1970. s obitelji otišao u Švicarsku, gdje ima privatnu ordinaciju. Glazbeni talent, sviranje violine, naslijedio je od djeda Samuela, koji je svirao violinu i trubu. Još dok je bio dječak, djed je ljubimcu Pavlu poklonio malu violinu i zajedno su svakodnevno svirali. Za vrijeme studija svirao je Pavle u orkestru s kojim je bio na mnogim gostovanjima, a nisu izostale ni nagrade. I danas svira u gudačkom kvartetu.
(Posavska Hrvatska, 11. travnja 2014.)
PRETHODNA VIJEST
SLJEDEĆA VIJEST
