Obučena da puca

Portal035

• 2000-07-07 20:00:00

Mlada, lijepa, elegantna žena svakodnevno je hitala Berislavićevom ulicom (danas Matije Gupca). Išla je od uprave drvne industrije „Slavex“ do banke na Jelačićevom placu. U povratku, u njenoj taški bilo je stotine kruna, a u naboru suknje, u džepu neprimjetan, imala je mali pištolj na bubanj s više metaka, damski pištolj sa sedefnom drškom, kakav i pristaje nježnom spolu. Ona je glavna blagajnica poduzeća i iza ljupke, krhke ženstvenosti, bila je savjesna, odlučna, čvrsta osoba, spremna u trenu da zapuca na onoga tko bi joj pokušao oteti tašku s novcem za isplatu plaća zaposlenicima poduzeća. U brodskom garnizonu kod časnika Milivojevića prošla je obuku baratanja pištoljem, a da bi bila u dobroj formi, obuku je jednom godišnje ponavljala i usavršavala. Ništa se nije smjelo prepustiti slučaju, jer Brod tog vremena, početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća, bio je pravi gangsterski Chicago. Novine su pune napisa o pucnjavama, prepadima, pljačkama, umorstvima, obračunima... a noću, proći prečacem kroz Klasiju od Željezničke stanice do centra grada, bilo je uprav' pogibeljno. „Brodska Tribuna“ 1930. godine piše: Slavonski Brod je prije nekoliko godina važio kao jedan od opasnih gnijezda kriminalnih tipova, džepara, provalnika i centar raznih problematičnih tipova, koji su se koncentrirali u njemu i odakle su upravljali svojim operacijama. Nije bilo dana, a još manje noći, da se u Brodu ili njegovoj okolini nije dogodilo neko razbojstvo, ili provala, a vrlo često bila su i ubistva.

Blagajnica „Slavexa“ je Karolina - Dragica Nadih. Rođena je 1890. godine u Našicama kao jedino dijete Karla Janča i sedam godina starije Terezije Štark, koja je i Karolinu je rodila sa 37 godina. Jančovi su u Našice došli iz Češke, Karlov otac Josef bio je tesar i zaposlio se u pilani kraj Našica, u vlasništvu Francuza. Karlo je izučio postolarski zanat.

Karolina je pohađala pučku školu u Našicama, pa nastavila školovanje – gimnaziju, na djevojačkoj školi u Osijeku. Onda je majka Terezija oboljela na pluća, teško je disala i obitelj Janč tražila je zdraviju okolinu, te su preselili u Osijek. Samo, u Osijeku se Tereziji stanje još više pogoršalo i odlučuju prodati kuću u Osijeku i preseliti u Brod na Savi (eto, u dobra stara vremena i Brod je preporučivan kao grad zdravog življenja). Školovanje je Karolina nastavila u brodskoj Građanskoj učioni.

Godine 1904. Karolinina majka Terezija umire u 51. godini života, a otac Karlo se nakon par godina ponovno oženio. Iako je on volio svoj postolarski zanat, ipak mu je glavni posao u Brodu bilo pipničarstvo (konobarenje). U tom poslu mogao je i dobro zaraditi, jer je uz redovnu plaću često od gostiju dobivao i tringelt. Najprije je radio u jednoj gostionici na Jelačićevom trgu, pa u gostionici „K' lovcu“, na početku Široke ulice, a poslije u gostionici kod željezničke rampe prema Malom Parizu.

Godine 1909. Karlo je kupio plac u Malom Parizu i sagradio prostranu kuću. Ponovno se posvetio postolarskom poslu, jer radi starosti (imao je već 50 godina) nije više bio tako okretan i hitar i teško se mogao zaposliti kao pipničar.

Karolina je bila odličan đak i vrlo nadarena za jezike. Njemačkim i francuskim služila se jako dobro, a posebno njemačkim, da joj pri prevođenju nije trebao rječnik. Po završetku školovanja zaposlila se kao blagajnica u trgovini mješovite robe koju su vodili kompanjoni Györy i Taussig. Trgovina je bila Kohnovoj kući na glavnom brodskom trgu, ugao s Malom pijacom.

Uz to što je bila vrlo obrazovana, Karolina je bila i jako zgodna djevojka i ubrzo ju je zapazio trgovački pomoćnik Rudolf Nadich, šarmantni momak s modernim, zafrčenim brkovima. On je rodom iz Titela, a radio u istoj trgovini. Rudolf i Karolina vjenčali su se 1911. godine. Ona je imala 21, a on 28 godina.

Maštali su o sretnoj budućnosti, o brojnoj i sretnoj obitelji. Rudolf je planirao izgraditi staklenike na paru za uzgoj povrća, a Karolina se željela usavršiti u knjigovodstvu i ekonomiji, pa s tim u vezi nabavljaju stručnu literaturu iz Njemačke. Kupuju i komplete njemačkih enciklopedija u kojima su obrađena sva područja potrebnih znanja. Ali, počele su se redati tragedije. Njihovo prvo dvoje djece, Karlo rođen 1912. i Rudolf rođen 1913., umiru nakon nekoliko mjeseci života. Sljedeće godine Karolina je opet ostala trudna, ali počeo je Prvi svjetski rat i Rudolf je mobiliziran. Prvo odlazi na ratište u Srbiju, pa na ruski front, gdje će već krajem godine biti proglašen nestalim, a onda i poginulim. Gdje je pokopan, Karolina nikada nije saznala. Iste godine ona rađa sina Teodora. Iako je vrlo mlada ostala udovica, imala je samo 24 godine, nije se više udavala. Potajno se ipak nadala da je Rudolf u Rusiji samo zarobljen i da će se možda jednoga dana vratiti.

Poslije rata Karolina se zaposlila kao blagajnica u „Slavexu“. Znanje njemačkog i francuskog jezika koristila je u poslu prilikom kontaktiranja sa stranim otkupljivačima rezane građe, koja se dobro prodavala, pogotovo ona rezana od slavonske hrastovine. Kako je bila vrlo stručna i pouzdana, ubrzo je postala i glavna blagajnica.

Sa sinom Trodorom stanovala je u obiteljskoj kući u Malom Parizu s ocem Karlom i maćehom Rozalijom. Otac Karlo puno joj je pomogao u odgoju Teodora i kao djed djelomično nadomještao „mušku ruku“ iza poginulog muža Rudolfa.

Dobra primanja omogućila su Karolini da u vrijeme godišnjih odmora s Teodorom putuje. Svake godine boravili su u drugom hotelu na jadranskoj obali. Vrlo je ambiciozna, pa uz posao blagajnice pokreće i vlastitu trgovinu mješovite robe, u kojoj zapošljava sina koji je bio izučio za trgovačkog pomoćnika na Kraljevskoj trgovačkoj akademiji u Osijeku. Trgovina je bila u Florijanovoj ulici. Sretan događaj u Karolininom životu bila je Teodorova ženidba s Anom Turčić iz Ruščice 1940. godine.

U ratu bombe razaraju kuću u Malom Parizu. Srećom, nitko nije bio u kući i nije stradao. Kako je ostale bez doma, privremeni smještaj Karolina je dobila u poslovnim prostorijama „Slavexa“, gdje se smjestio i Teodor s obitelji. Poslije rata komunistička vlast oduzima joj trgovinu bez ikakve naknade. Dobila je samo papirić na kojem je pisalo da njena imovina postaje „narodna imovina“.

Do mirovine nastavila je raditi posao glavne blagajnice i u novoformiranom poduzeću drvne industrije, nazvanom Drvna industrija „Slavonija“. U mirovini živjela je mirni obiteljski život u krugu sinove porodice. Puno je čitala, pomagala u kućnim poslovima i unucima prepričavala životne uspomene kojih je bilo na pretek. Svoje znanje njemačkog i francuskog jezika koristila je u poduci i za pomoć unucima u školi, Božidaru iz francuskog, a Miroslavu i Draganu iz njemačkog. Ali, njih je najviše golicala priča o pištolju kojim je baka tako lako baratala. Zamišljali su baku kako se obračunava s pljačkašima, no srećom, takvih avantura baka nije imala.

Poslije rata bilo je opasno držati oružje u kući. S jedne strane bojala se premetačine, jer sin je bio u domobranstvu, prošao logor i „križni put“, a s duge strane u kući su bila i tri nestašna znatiželjna dječaka, pa nije bilo preporučljivo da im oružje dođe u ruke. Stoga je baka Karolina jednoga dana otišla do granika i pištolj bacila u duboku Savu.

(Posavska Hrvatska, 21. prosinca 2012.)