101 brodska priča
Znate li priču kako su Babogreci išli u Beč kotar tražiti? E! To je još u vrijeme Vojne krajine, u 18. stoljeću bilo.
Babogreci buštabirali, zašt da kotar u Županje bude, kad je Babina Greda veće i najveće selo, a i bijo je kotar u Babinoj Grede, prije već u Županje? Opet buštabirali, kog će u Beč poslat da kotar natrag traži? I, da kog će poslat, do Matu Purakina, on je bijo nako - jako otvorite glave, ne samo kad zine! Napakovali mu kola dugački drikova kulinova, šunki, plećki, kobasica... a bome i dobru milost, u korpice najveći kulin, debelu kulinjaču, dobre stare rakije, paprenjaka i salenjaka i on 'ajd, za Beč krenijo. Barem oni tako mislili.
Al, Mata sto kod prvog bircuza - u Gundinci, sto kod drugog - u Velikoj Kopanice, sto kod trećeg u - Donji Andrevci i redom, do Gradiške osto bez novaca, kulinova, šunki... Rastrajbo na piće, Ciganje i njiove egede, na frajle. I, šta će sad?! Moro se doma vrnit! Al, prošlo to već fajn dana.
Došo Mata u Babinu Gredu, skupili se prid općinom Babogreci da čuju štaj Mata u Beču obavijo i isposlovo. Mata, sav krmeljiv, otkud da počme, pa će vako, kako se dovezo prid jedan veliki anjfort, straža ne da u avliju dok ne najave koj i rašta došo. E, kad to bilo sredito, otvori straža kapiju i on ućera kola u avliju. A, avlija sva flastrovana, zidane zgrade popravite ko u „veliki Andrijaševi“, gori vanjska peć, carica Marica kru u peć meće. Mata nju odma pozno, ona bila vako ko naše snaše, jači guzova. Al, nisu to bila krilca pozavraćana, već baš dupe – da trojica lupe. Mata je gleda, ta tolike je snaše opipo, ta probaće i caricu. Prišulja se polako straga, pa je plesne rukom po guzice (mi ćemo samo toliko kazat, dalje nećemo), a ona će, ni se ni okrenila od peći:„Mata, Mata, vraže jedan, uvik si isti!“
Babogreci slušaje Matu, pozivtali, meškolje se nestrpljivi, već stali Matu ispitivat, oni bi rada da čuju štaj on isposlovo, štaj s kotarom? Ge će bit?! A, Mata će njima nek pruže lijevu ruku, pa u prigibu lakta metnu desnu ruku priko live, a livu onda seb privuku. „Eto, to smo dobili!“ Mata će njima.
Probajte to čitatelji i vi tako uraditi, pa ćete vidjeti kakav to „grb“ ispade, što su to Babogreci u Beču dobili. I tako, ostao kotar u Županji, jer carska se poštivat mora, nema tu više nikakve i nikom žalbe.
Sto pedeset godina kasnije, u Beč je išla i brodska deputacija. O tome piše „Posavska Hrvatska“ 1912. godine. Deputaciju je predvodio dr. Vladimir Prebeg, bivši narodni zastupnik brodskog izbornog kotara netom razpuštenog sabora kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, a uz njega bili su zaslanici Broda na Savi i Bosanskog Broda, načelnici grada i podnačelnici, te po dva gradska zastupnika iz oba Broda. Deputaciju je primio ratni ministar vitez pl. Auffenberg i ministar financija pl. Burian. Ministra pl. Auffenberga osobito se dojmio gradonačelnik Bosanskog Broda, Musliman, koji je po godinama službe bio tada najstariji gradonačelnik u Bosni, jer je na tu dužnost stupio još 1885. godine, pa neprekinuto službovao punih 27 godina. Mašala!
A što su to Brođani tražili – da obim ovim ministrima preporuče interese Broda na Savi i Bos. Broda obzirom na izgradnju projektiranih bosanskih željeznica. Naime, u Brodu (koji je s Bosnom bio spojen uskotračnom prugom kojom je vozio legendarni "Ćiro") je nastala prava panika kad se doznalo o planovima izgradnje pruge normalnog kolosijeka Šamac–Doboj. Time bi veći dio željezničkog prometa s Bosnom zaobišao Brod, koji bi ne samo prometno, nego mnogo više privredno i trgovački bio na gubitku.
- Oba su ministra deputaciju vrlo ljubazno primila i s velikim interesom saslušala razlaganje dr. Prebega i ostalih članova deputacije, naročito brodskog načelnika g. Stjepana Benčevića i podnačelnika g. Sandora Lorschy, te su obećali, da će svim silama nastojati, da želje i tegobe Brodjana u pravedni obzir dodju i ako se već ne dade više otkloniti izgradnja željeznice Šamac-Doboj, da će svakako Brodjani zaštite naći u proširenju željezničke pruge Bos. Brod-Doboj od uzkotračne pruge na željeznicu normalne širine. Uiedno su ministri priznali važnost pruge Brod-Našice, kojom bi prugom spoj iz Beča preko Velike Kaniže, Barča i Našica, pa preko Broda do Sarajeva, pruga prikraćena bila za preko 200 km, a eventualnom izgradnjom pruge Pečuh-Dol. Miholjac-Našice-Brod i pregradnjom pruge Bos. Brod-Doboj, prorovom (tunelom) iz Lužana u dolinu rieke Bosne, prikratila bi se pruga iz Budimpešte do Sarajeva takodjer za preko 200 km. Izaslanici predali su ministrima i predstojniku generalnog stožera svoje želje i u pismenim predstavkama.
Ali, projektirana pruga Našice-Brod još je 1908. godine, kako piše „Hrvatski branik“, na noge opet Osijek digla, koji bi time bio posve izlučen iz izravnog željezničkog prometa između Bosne i Monarhije. Tajnik Trgovačko-obrtničke komore u Osijeku N. A. Plavšić izradio je opširnu studiju dokazujući na temelju iscrpnih podataka, da se željezničkom vezom Našice (odnosno Pečuh) - Brod, promet s Bosnom neće ništa poboljšati, jer je tehnička poteškoća tako velika, da bi ta nova pruga bila mnogo slabija u posredovanju prometa sa Bosnom, nego što je sadanja željeznica, vodeći iz Budimpešte preko Subotice i Dalja u Brod.
Pruga Našice-Brod pokazuje najveće uspone i najkraće krivulje... njome se ne bi promet s Bosnom niti znatno skratio, a niti pospješio, dapače bili bi odnošaji na toj željeznici u prometno–tehničkom pogledu gori i lošiji, nego li i na jednoj drugoj željezničkoj liniji, vodeći iz Budimpešte u Bosnu.
Gospodin Plavšić dokazuje da ta željeznica ni Pečuhu ne bi ništa trajno donijela, dočim bi grad Osijek veoma oštetila i izlučila ovo po našu zemlju veoma važno trgovačko središte iz glavnog željezničkog prometnog pravca...
Nu pri koncu svoje studije spominje gosp. Plavšić jedinu mogućnost skraćenja željezničkog puta iz Budimpešte u Bosnu, te poboljšanja prometa na toj relaciji pravcem, kojega je već i uvodno naglasio, a to je preko Vrpolja u dolinu Bosne izravno u Doboj. U tom pravcu postigla bi se najkraća željeznička sveza sa Bosnom...
I da više ne prepričavamo osječke kuknjave, jer niti je Osijek dobio bolje željezničke veze s Bosnom, niti ih je dobio Brod. Ministri su Brođanima dali samo prazna obećanja, zapravo su Brođani zaozbilj prošli isto kao i Babogreci u onoj šaljivoj priči, dobili su desnu ruku preko lijeve. Dakako, to je gebiralo i Osječane.
No, raspadom Monarhije 1918. godine, ni željezničke veze Bosne s Budimpeštom i Bečom nisu više imale prijašnju važnost, pa možemo reći da su onda Budimpešta i Beč još i te kako dobili desnu ruku preko lijeve.
Tek poslije Drugog svjetskog rata, omladinske radne brigade iz cijele Jugoslavije udarnički su izgradile prugu normalnog kolosijeka Šamac-Sarajevo. Veza Broda s Bosnom još je dugo godina (do 1969.) bila i stara uskotračna pruga Brod-Doboj, a kada su i toga „Ćiru“ ukinuli, onda su i bosanski Posavljaci dobili desnu preko lijeve.
(Posavska Hrvatska, 30. studenoga 2012.)
PRETHODNA VIJEST
