101 brodska priča
Pred kućom Jule Alasice invalid svira u vergl. Na glavi ima staru vojničku kapu, obučen je u vojničku bluzu s medaljom. Desna mu je noga u drvetu. Na verglu sjedi na lančiću privezano majmunče, odjeveno u crvenu suknjicu i s crvenim šeširićem na glavi, a drži tanjurić za sakupljanje novca. Oko invalida skupila se djeca, draže majmunče i viču: „Igraj, igraj Juliška!“ Udaraju rukama i poskakuju. Jedan maše kapom, drugi joj se prijeti šibom... Tako opisuje prvi prizor komedije „Rudo“, autorica Sofija Hirtz Maraković. Komedija je izvedena 2. svibnja 1940. u novom Sokolskom domu u Klasijama u povodu 45. godišnjice opstanka Hrvatskog dobrotvornog gospojinskog društva. Kolosalna predstava o starom Brodu, u kojoj je „glumio cijeli Brod“.
Verglaš, „glumac“ Danko Barbić, izgovara tek dvije-tri rečenice: - Ja sam stari invalid iz godine 1866., a nogu sam izgubio kod Custozze u Talijanskoj, a ovu malu opicu dobio sam u Trstu od jednog mornara. (Kada dobiva novac od jedne građanke, zahvaljuje se) Hvala, draga gospo. Od cara Franje Josipa imam medalju (pokazuje na prsa) i ovaj komad drvene noge (diže nogu), a ova mala opica i vergl hrane me. (Uzima novac, salutira) Hvala! Idemo Juliška! Marš, einz! Pa, ipak ta mala uloga bila je tako dojmljiva, da je „glumaca“ Danka Barbića obilježila, kako se kaže. Publika je Danka-verglaša još godinama pamtila i spominjala.
Ali, gospodin Danko Barbić bilo je osoba po mnogo čemu za pamćenje. U mladosti pripadao je katoličkim Orlima. Za „Mladost“, glasnik hrvatskog orlovstva, on izvještava iz Broda 1925. godine: Na Spasovo u 7 sati u jutro pristupila su sva braća i sestre zajedničkoj sv. Pričesti. U 4 sata po podne otpočela je naša svečana akademija u dvorani Hrv. Doma. Brat predsjednik predavao je o Hiljadugodišnjici hrvatskog kraljevstva (…) Brat Barbić deklamirao je Poljakovu „Moja ptica“(…). Iste godine je izvještaj i iz Varoša, kada je na akademiji s pozornice postavljene u dvorištu Blažekovića opet deklamirao on, Danko Barbić.
Ako je u Brod došla plesna škola, Danko Barbić ju obavezno pohađa i tanca. On je na svim kostimiranim zabavama, maskiran na pokladnom korzu, maskiran na pokladnim redutama. Na pokladnom korzu 1925. dobio je prvu nagradu za najoriginalniju masku. Stoga ne čudi da je česta meta humorističkog „Onduliranog ježa“. Svake godine je sudjelovao na nogometnoj utakmici „Debeli i mršavi“, koja se igrala na igralištu „Marsonije“ u Zrinskoj ulici. On je igrao za „popunjenije“. Ali, još najviše, Danko Barbić je bio strastveni pjevač - davoraš.
Razgovarao sam sa sinom gospodina Danka, gospodinom Emerikom Barbićem: - Tata je rođen u Dolcu kod Travnika 1898. godine. Nakon završena dva razreda kod franjevaca u Visokom, položenog Zemaljskog trgovačkog tečaja u Brčkom, te rada u Brčkom i Zenici, došao je u Brod 1. siječnja 1923.godine. Kao trgovački pomoćnik zapošljava se u trgovinama mješovite robe kod trgovaca Ante Ljubičića, Dragutina Mahlera i Matije Dragića.
Trgovac Matija Dragić, čija je trgovina špeceraja, delikatesa i kolonijalne robe bila na Jelačićevom trgu br.10, izdao mu je 1925. Svjedočbu u kojoj piše: Gosp. Danko Barbić pokazao se je za svoje vrieme vrlo vriedan – pošten te prama mušterijama susretljiv, te ga mogu svakom strukovnom prijatelju preporučiti. Dotičnoga odpuštam na vlastitu molbu – zdravog iz moga posla.
- Godine 1928. tata je oženio Anicu Friedl iz Babine Grede, čijim mirazom se otvara i oprema knjižara i papirnica na Maloj pijaci u kući Židova Kohna. Knjižaru je tata vodio od 1931. do nacionalizacije 1948. godine.
Mala Barbićeva knjižara s Male pijace postala je brodska znamenitost i legenda. Opisao ju je Dragutin Horkić: Uz dobrodošlicu – okruglo, rumeno lice gospodina Barbića s prijateljskim osmjehom u oku, oko usana. Lice koje se jedino i vidi iza brda knjiga, naslaga bilježnica, hrpa časopisa, najnovijih stripova, kutija i kutijica punih gumica, pera, šiljila. Kamo god da pogledaš – uvijek nešto. Nikada prazan prostor. Uvijek mjesto za policu, za ladicu. Posvuda ravnala, šestari, trokuti, kutomjeri. Olovni vojnici. Pješaci. Konjanici. Vrećice pune klikera...
U knjižaru su đaci rado zalazili, ponekad su ju upravo opsjedali. - U vremenu između dva rata u Brodu nije bilo kafića niti disko klubova, tako da je jedino okupljalište gimnazijalaca nakon šetnje po Korzu bila knjižara Barbić, – kaže gospodin Emerik, – koja je bila otvorena često do 23 sata. Na pultu je stajala hrpa časopisa i stripova (remitenda) koji su se slobodno čitali i povremeno krali. Tata je to sve znao, pa je ponekad i leđa okrenuo, kako bi im to omogućio, jer je remitenda i bila namijenjena za tu svrhu. Ali zato su početkom svake školske godine gimnazijalci bili najbolje mušterije i kupovali sve knjige i školski pribor u knjižari Barbić. Eto, i u to vrijeme postojao je svojevrsni marketing. Poslije položene mature, učenici su se dolazili oprostiti od tate i zajednički fotografirati ispred knjižare.
Knjižar Kappon, iz puno veće knjižare s Korza, podnosio je prijave protiv tate i služio se raznim smicalicama u namjeri da onemogući konkurenciju. Kada su Židovi odvedeni u logore, tati je nuđeno da preuzme Kapponovu knjižaru, što je on rezolutno odbio. Kod kuće je komentirao: „Oteto-prokleto, ne želim ono što nisam stekao svojim radom!“
Za Prvog svjetskog rata Danko Barbić služio je u austro-ugarskoj vojsci. Bio je u Budimpešti, Beču, sjevernom Tirolu na talijanskom bojištu, tako da je dobro vladao njemačkim i talijanskim jezikom, pa su ga za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske Nijemci povremeno zvali u Ortskomandaturu za tumača. Ali, to će kasnije biti i jedna točka optužnice kojom je 9. srpnja 1945. godine osuđen na 5 godina prisilnog rada. U optužnici se navodi da je davao i prilog za domobranstvo i Kulturbund, te slao kolače ranjenim neprijateljskim vojnicima, što je dakle novčano i materijalno potpomagao okupatorsku vlast. Kaznu je služio u logoru u Vinkovcima. Na žalbu, postupak je obnovljen. Barbić je uz svjedoke dokazao da je priloge dao uz prisilu, a partizane potpomagao duhanom i pisaćim materijalom, te mu je kazna zamijenjena jednogodišnjim gubitkom građanskih prava. Narodna vlast pokušala je i knjižaru oduzeti, samo tome se odlučno suprotstavila gospođa Barbić, jer knjižara je bila na nju registrirana. Rekla im je: - Radnja je moja, a Danko Barbić ako je kriv, za svoje „grijehe“ već leži u logoru!
Vrativši se iz logora, Barbić je nastavio raditi u knjižari do 21. svibnja 1948., kada je došlo do konfiskacije „uz pravičnu naknadu“ za zatečenu robu i inventar. Potom se zaposlio u Drvnoj industriji i radio u magazinu. Otvaranjem knjižare „Đuro Salaj“ dobio je posao poslovođe.
No, vedri duh Danka Barbića nije napustio, učlanio se u „Jedinstvo“, opet je pjevao, glumio i opet bio veliki veseljak. „Brodski list“ 1952. piše o izvedbi igrokaza „Inoče“ Joze Ivakića, koji je dalo amaterskom kazalište kao svoju prvu predstavu nakon prestanka rada Gradskog kazališta. Danko Barbić je imao nezahvalnu ulogu nevoljenog mladoženje, čiji je položaj sam po sebi smiješan. On je ulogu dobro odigrao, – komentira prof. Desanka Teodorović - Cica, u prikazu predstave.
Barbićevi su imali dva sina. Stariji, dr. Anđelko Barbić (1930.) profesor hrvatskog jezika, direktor brodske gimnazije i znanstvenik, poginuo je 1988. godine u prometnoj nesreći. Mlađi sin, Emerik, završio je farmaciju i živi u Zagrebu.
Danko Barbić, čovjek pošten i radin, dobre, mirne, a nadasve vesele naravi, umro je 1965. godine. Gospođa Anica nadživjela ga je pune 32 godine.
(Posavska Hrvatska, 10. kolovoza 2012.)
PRETHODNA VIJEST
